I danas kad u Portugalu, točnije u Portu, izgovorite ime Tomislava Ivića, otvaraju vam se mnoga vrata.
- Kako ne bih znao tko je on. Njegovo ime zna svaki igrač u Portu - rekao nam je jednom priliko Tonel, prvi Dinamov Portugalac.
S Tomislavom Ivićem počinje priča o Hrvatima u Portugalu, zanimjiva priča, koju ovih dana proširuje Filip Krovinović. Jučer je mladi veznjak prolazio u Lisabonu zadnje formalnosti prije potpisa za Benficu, liječnički pregled i ine detalje, a mi smo se sjetili Mladena Karoglana.
Zašto baš njega? Jer, njegov je put od Hrvata u Portugalu možda najsličniji Krovinovićevu, iako, teško je to usporediti. Zajedničko im je što su obojica do krajnjeg zapada europskog kopna stigli iz Zagreba, ovdje doživjeli pravu afirmaciju. Premda, Karoglan nikad nije došao do portugalskog velikana, no ostavio je možda i najdublji trag od svih.
Da sam otišao u Porto...
- Bio je rat, stigao sam 1991. u Chaves, nakon dvije godine otišao u Bragu. Tamo sam se nazabijao, mislim ukupno više od 100 golova, bio sam jednom proglašen i najboljim strancem lige. Ali, kod nas me ljudi slabo poznaju - priča nam Imoćanin Karoglan.
Krenuo je u Hajduku, no, nije to dugo trajalo.
- Kad me treneri nisu vidjeli, ili nisu htjeli vidjeti, znate kako je. Vani sam dobio priliku, u Bragi se odlično snašao, doživio da postanem klupska legenda. Tražio me i Sporting, bio sam blizu Porta, no, na kraju sam ostao u Bragi. Eh, da sam otišao u Porto, zabijao bih tamo 30, 40 po sezoni... Ovdje sam se u Bragi morao mučiti, sam sebi centrirati i onda zabiti - govori Karoglan, čudeći se da smo ga se sjetili.
A kako ne bismo, činjenica je da nismo imali puno igrača koji su se u Portugalu istaknuli. Bilo ih je, ali ne kao, recimo, u Njemačkoj, Italiji ili Belgiji... A Karoglan je među tom manjinom.
Mario Stanić bio je prvi, u Benfici se zadržao samo jednu sezonu, preselio se u Belgiju, gdje je, zapravo, počeo njegov pravi nogometni uzlet. Tomo Šokota bio je na Luzu puno dulje, četiri godine. I danas je tamo obožavan, iako je otišao u Porto, navijači Benfice puno ga više doživljavaju kao svojega nego oni na u plavo-bijelom dresu. Branimir Kalaica treći je Hrvat koji je igrao za prvu momčad Benfice, Krovinović bi, dakle, trebao postati četvrti. U lisabonskom je klubu i mladi Marko Martinović, bivši igrač Hajduka, i kadetski reprezentativac BiH, koji će u budućnosti ipak igrati za Hrvatsku. No, on je još daleko od prve momčadi.
- Što da vam kažem, u Bragi me i danas svi znaju, pozdravljaju. A predsjednik kluba, koji mi je prijatelj, zvao me da mu pomognem u kampanji za novi mandat, koji je na kraju i osvojio. Da, nije lako ovdje uspjeti, moraš biti dobar, baš dobar, nema nekog skrivanja i guranja. Da samo znaju ljudi koliko sam ja toga napravio za Hrvatsku i naš nogomet. Znate što još, podigao sam letvicu, nakon mene su Portugalci od Hrvata očekivali puno, možda i zato nisu toliko naših igrača doveli. Evo, pitajte Tomu Ivkovića je li istina.
Pitali smo. Još jedan koji je ostavio dubok trag u ovoj nogometnoj zemlji.
- Je, je, Karoglan je tamo velika zvijezda, legenda u Bragi, osjetio sam to još dok sam bio tamo. I točno je, nije puno naših igrača tamo postalo velikim zvijezdama, napravilo velike rezultate - priča Ivković i pokušava to objasniti.
- Vidite, tamo su uvijek na cijeni bili Brazilci, svaki ih je klub imao nekoliko, bili su kao domaći igrači. Ova tri najjača kluba, Benfica, Porto i Sporting, imali su Brazilce, a Hrvati su i tada bili skupi, ostali klubovi nisu ih mogli baš platiti. A i bila je našim igračima ipak to daleka liga, više smo se orijentirali na Njemačku i Italiju, recimo - tvrdi Ivković, koji ističe Tomu Šokotu kao jedan od pozitivnih primjera.
- On je bio ovdje jako dobro prihvaćen, uostalom, igrao je i za Benficu i za Porto, šteta što su ga ozljede zaustavile da bude još bolji.
Na tom putu koji je utro Tomislav Ivić ‘doplivali’ su u Portugal još neki naši igrači. Igrali su ovdje Alen Petrović, Petar Krpan, Miroslav Žitnjak, Mario Stanić, Robert Špehar... Koji je u sezoni i pol u Sportingu osvojio sve trofeje.
- Bilo je teško doći u Portugal, pokraj svih tih Brazilaca i Južnoamerikanaca na koje su još orijentirani - priča Robert Špehar, a Ivković je dodao:
- Jedno vrijeme je bilo i dosta Bugara, kad su bili hit u Europi! Ali, da, Brazilci i Južnoamerikanci prije svih. I to nisu bili bezvezni igrači, već reprezentativci Brazila, prave klase.
Špehar se sjeća te momčadi Sportinga.
- Joao Pinto, Sa Pinto, između ostalih. Igrali smo dobar nogomet, bili dobra ekipa na svim poljima. Veliki derbiji s Benficom se pamte čitav život. Iako, mislim da je danas ta liga još bolja, nije više samo trio Benfica, Sporting, Porto, narasli su drugi klubovi, mogu platiti igrača, izgradili su stadione za Europsko prvenstvo 2004. godine, ulaže se u nogomet. Zamislite, kad u glavnom televizijskom dnevniku imate direktna uključivanja u treninge tri najbolja kluba. Nogomet se prati, nogomet se živi 24 sata dnevno. Divna zemlja za igranje i za život - veli Špehar.
I Petar Krpan je, u Sportingu i Leiriji, osjetio tu čar tamošnjeg nogometa.
- Nije bilo lako igrati, momčadi su čvrste, a taktički i tehnički jako dobro. Treba ti neko vrijeme da se privikneš. Ali, uvjeti za nogomet su odlični, sjajni, baš je užitak - kaže Krpan.
Ivković je upravo Krovinovića istaknuo kao primjer.
- Vidite koliko se mučio u početku, nije to lako. Ali kad isplivaš, kad pokažeš da znaš i možeš onda te cijene i poštuju.
Da, specifična je zemlja, podneblje, nogomet. U kojima su Hrvati znali imati važne uloge, ali imali su i sporedne, puno ih je manje uspješnih, nego čak i u nekim jačim ligama. Krovinović? Benfica je izazov, vjerujemo da će biti među onima koji su uspjeli. I otvoriti vratima ostalima.