Željko Jerkov jedan je od najtrofejnijih splitskih sportaša svih vremena, možda i najtrofejniji, a to uvijek ovisi o parametrima kojima se mjeri nečiji učinak. Jerkov je jedna od legendi splitske Jugoplastike, u koju je došao iz Pule 1972. godine i nakon toga potpisao sve trofeje kao igrač (iznad svega strši trostruka kruna 1977. godine - prvenstvo i kup te Kup Radivoja Koraća), bio je i nezamjenjivi reprezentativac bivše države koja je harala u periodu od 1973. do 1982. godine (trostruki europski prvak 1973, 1975, 1977, bronca 1979, svjetski prvak 1978, srebro 1974, bronca 1982, olimpijski pobjednik 1980 i srebro 1976), a nakon povratka iz Italije (Scavolini i Benetton) postao je klupski dopredsjednik taman da se formira čudesna generacija s Tonijem Kukočem i Dinom Rađom koja je pozlatila sve što je dotakla (trostruki uzastopni europski prvaci 1989-91, četverostruki prvaci Jugoslavije 1988-91). Trinaest je godina Jerkov proveo na toj operativnoj funkciji i stoga su njegovi prsti u gotovo svemu što je Jugoplastiku odnosno Split dovelo do toga da ga FIBA proglasi najboljim europskim klubom 20. stoljeća.
Jerkova je angažman u Listi Velog Mista doveo u politiku, bio je predsjednik Gradskog vijeća Splita dok je početkom 2008. godine postao i predsjednik Hajduka. Na toj funkciji izdržao je samo 44 dana, bio je prisiljen otići nakon što je njegova najava stečaja s preustrojem digla pola navijača Hajduka na noge. Može se reći da je tada postao omražena osoba najvatrenijih pristalica Bijelih, svaka njegova izjava u tom kontekstu kasnije se dočekivala s ružnim komentarima i objedama bez uporišta.
No, Jerkova za to nije briga jer on je čovjek koji drži do argumenata i razgovara argumentima, jedan je od najzahvalnijih i najartikuliranijih sugovornika koje smo imali u novinarskoj karijeri. I danas kad je predsjednik Splitskog kluba olimpijaca, Jerkov nastoji ukazati na probleme hrvatskog sporta koje ne može sakriti ni fantastičnih deset medalja s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Tko je čitao i slušao Jerkova, zna da je njemu trn u peti Zakon o sportu iz 2006. godine.
Volim Hajduk
S Jerkovom smo razgovarali u prostorijama Jedriličarskog kluba Labud, čiji je član i naravno da smo se najprije dotakli njegove aktualne izjave o mobingu navijača nad igračima Hajduka. Bilo je to nakon poraza od Rijeke na Poljudu. Torcida je odgovorila ružnim transparentom...
- Ja sam navijač Hajduka i volim Hajduk. Svjestan sam što Hajduk znači gradu i da je on gradski i dalmatinski simbol. Neki drugi klubovi imali su više uspjeha, pogotovo na međunarodnoj sceni, ali Hajduk je svima najvažniji. I sve ja to prihvaćam, uostalom smatram se i Splićaninom i Dalmatincem, ovdje sam svojom voljom došao 1972. godine i ostao živjeti. Kao sportaš i sportski radnik imam pravo na mišljenje i ne tražim da se s njim svi slože. Dapače, sukobi mišljenja donose novu vrijednost i volio bih da me netko pobije argumentima. Što se tiče načina komunikacije dijela Torcide, ništa me ne iznenađuje. Oni i ne znaju drugačije osim uvredama i etiketama. Vrijeđaju svoje igrače, institucije države, građane i sve one koji ne misle kako bi oni htjeli. Nažalost, svi zatvaramo oči, a to što se radi nije civilizacijski. Moramo sve nazvati svojim imenom i ne dopustiti da se devastira tradicija Hajduka od ljudi koji to svakim danom sustavno uništavaju, pokriveni plaštem ljubavi prema klubu i stavom da nitko ne zna “voljeti” Hajduk kao oni. Kao predsjednik Splitskog kluba olimpijaca imam obavezu govoriti o sportu i, kad je potrebno, štititi sportaše. I dalje stojim pri tome da se nad igračima Hajduka vrši mobing.
Tko vam je kriv što ste Hajduk htjeli gurnuti u stečaj 2008. godine, tada ste navukli mnogo neprijatelja na sebe?
Zagovarao stečaj
- To je trebao biti stečaj s preustrojem, u današnje vrijeme to bi bila predstečajna nagodba. Laž je da bi Hajduk bio izbačen u najnižu ligu. Ono što smo mi tada htjeli jest preoblikovati ga tako da više nikada ne bi ispadali kosturi iz ormara. Počeli bismo financijski čisti, ali politika nam nije dopustila zbog čistog populizma. Kasnije je uslijedila ta pretvorba koja se nikada ne bi dogodila bez inzistiranja Ive Sanadera, na čiji su pritisak hrvatski gospodarstvenici unijeli u klub 85 milijuna kuna kupujući dionice. S vremenskim odmakom mislim da je Sanader krivo savjetovan od ljudi koji su nametnuli ovaj zakon. Odgovorno tvrdim da su svi ovi koji su nas došli u klub pokazali da nemaju pojma kako se radi sportski uspjeh. Hajduk je prije svega sportski klub i njegova osnovna djelatnost je stvarati rezultat, osvajati trofeje. Svrha svakog sportskog tima jest pobjeđivanje. Nažalost, svi mi hajdukovci smo već predugo zakinuti za zadovoljstvo koje daje pobjeđivanje.
Većinski vlasnik Hajduka Grad Split praktički je prepustio klub na upravljanje Udruzi Naš Hajduk, kaže Jerkov.
- Situacija je sljedeća, Udruga Naš Hajduk upravlja dioničkim društvom, a uložili su svoju veliku ljubav i demagogiju, dok su neki drugi bez prava glasa uložili svoj novac. U dioničkom društvu Hajduk nema profita, nema ga na burzi, što je čudno za dionička društva. Znači, ovdje imamo apsurd, sportskim dioničkim društvom upravlja udruga građana! U Nadzornom odboru najvažnijeg splitskog kluba nema sportskih radnika iz Splita. Imamo predsjednika koji nije iz Splita i čak nije navijač Hajduka. Pametnome dosta! Više puta sam naglašavao da je model po kojem se vodi Hajduk pogrešan jer je i zakon pogrešan i neprimjenjiv.
Novi Zakon
Idemo onda na taj famozni Zakon o sportu.
- U sportu se sve lako mjeri, pa tako i mi sada nakon deset godina možemo prebrojati što su to napravili klubovi koji su se od 2008. godine preustrojili u sportska dionička društva naspram onih koji su udruge građana. S jedne strane su NK Hajduk, NK Rijeka, KK Split, KK Zadar, a s druge KK Cedevita, NK Dinamo, HK Medveščak, RK Zagreb... Analizom vidimo da su svi klubovi po modelu udruge građana financijski stabilniji i postižu sportske rezultate. Samim time imaju perspektivniju budućnost. Moja je borba, da se razumijemo, protiv tog lošeg Zakona o sportu čije efekte vidimo. Klubovi koji su se pretvorili po tom zakonu danas su na rubu bankrota i sam Hajduk je prije nekoliko godina spašavao Grad Split jamstvom za kredit.
Jerkov tvrdi da je hrvatski sport statistička pogreška u našoj državi s jednim promilom budžeta.
- Zapravo ja o tome želim razgovarati, ukazati na probleme i nužnost donošenja strategije razvoja sporta u RH, što nam je obaveza od ulaska u Europsku uniju. Mi moramo konačno donijeti novi Zakon o sportu koji će biti primjeren državi s manje od 4,5 milijuna stanovnika, državi koja je u krizi i tranziciji, najmlađa u Europskoj uniji. Sport u toj uniji sudjeluje sa 3,5 posto u BDP-u, a poljoprivreda je na 1,5 posto. Mi moramo konačno sport gledati kao segment i granu koja donosi profit i otvara radna mjesta, postoji industrija sportskih rekvizita i hrane. Evo nas opet pred parlamentarnim izborima i još od nijednog političara nisam čuo da je progovorio o sportu i kako misli rješavati probleme. Dok svaka politička opcija nudi svoja rješenja za spas poljoprivrede, što je nužno, o sportu se javljaju samo ako su neki skandali ili su se spremni slikati sa sportašima kao što je slučaj sada nakon ogromnih uspjeha na Igrama. Ulaganje od jednog promila je naša sramota! Ima li smisla nabrajati što nam je sve sport donio od osamostaljenja, navoditi sve uspjehe kojima je popularizirao novonastalu državu? Dovoljno se sjetiti da je košarkaška reprezentacija igrala u najspektakularnijem finalu Olimpijskih igara 1992. godine kad se prvi put u Barceloni pojavio američki Dream Team. Ili da je Goran Ivanišević nosio oko glave crveno-bijele kvadratiće, također u ratno vrijeme. Borim se i borit ću se za sportaše i protiv licemjerstva i nepravde kojima smo svjedoci.
Unatoč deset medalja u Riju, nezapamćenom uspjehu hrvatskog sporta, sve je popraćeno i kritikama. Mnogi su svjesni i mnogi ističu da se do ovih rezultata ipak došlo fanatičnom voljom pojedinaca i obitelji.
- Kad sportaši u trenutku najvećeg uspjeha kritiziraju savez ili HOO, onda znate da je sustav zakazao i da nešto ne valja. Ovaj je uspjeh samo njihov, a nama građanima RH je donio ponos i radost. Zasluga nije na sustavu i društvu. Vraćam se opet na Zakon o sportu koji je neprimjeren i koji je nastao tako da su naši stručnjaci kopirali španjolski zakon o sportu. Razlike između naše i španjolske privrede, broja stanovnika i sustava su tako velike da je ovaj zakon čisti eksperiment. Rezultat je sljedeći: kolektivni sport ne funkcionira, nijedna liga u bilo kojem sportu nije zanimljiva, a individualni sport funkcionira jer ovisi o potpori obitelji i pojedinaca. Olimpijske igre u Riju bile su čudesne ne samo zbog veličanstvenih rezultata već i zbog sudbina i trnovitog puta svakog od sudionika. Osvajali su medalje za sve nas skoro gladni i bez opreme, ali ponosni što su Hrvati. Konačno su se svi mogli identificirati s našim sportašima u ovim ekonomski nesigurnim vremenima. Nadam se samo da neće netko sada reći da su uspjeli zato što su gladni i da im zbog toga ne treba pomoći. Isto tako se nadam da su ljudi konačno shvatili da sport nisu samo Hajduk i Dinamo te nogometna reprezentacija.
Hrvatski olimpijski odbor je posebna priča?
- HOO je, na žalost svih, dovoljan sam sebi, Zlatku Mateši je najvažnije da ponovo bude izabran kao predsjednik, sportaši trenutno nisu u njegovu fokusu. Smatram da je nužno da na čelo HOO-a dođe sportaš ili priznati sportski radnik. Znam da biste vi htjeli čuti moj prijedlog kandidata, ali kad bih ga spomenuo, napravio bih mu kontraefekt. Imamo dosta vrhunskih sportskih radnika koji taj posao mogu raditi bolje od Mateše.
Sportska dionička društva i udruge građana na stranu, kako podići kolektivni sport, kako podići zanimljivost natjecanja, posljedično vratiti gledatelje na tribine?
Svi po osam klubova
- Idealno bi bilo sve po osam, to je ono što ja propagiram, dakle lige s osam klubova, primjereno Hrvatskoj. Kolektivni sportovi koštaju i pritom ne mislim na ugovore profesionalaca nego na sustav: stručnjaci, omladinski pogon, infrastruktura. O tome bi se trebala brinuti država i lokalna zajednica. Mi smo kao narod psihofizički predodređeni za kolektivne sportove, naše sposobnosti su neograničene. Naš cilj za Igre u Tokiju trebao bi biti otići sa što više reprezentacija, imamo puno rezerve i to prije svega u ženskim selekcijama. No prije toga trebala bi biti usvojena i strategija.
Srbija je u Rio otišla s četiri kolektivna sporta i osvojila četiri medalje, dodajemo. Hrvatska se morala zadovoljiti srebrom vaterpolista.
- Ne znači da u Tokiju ne možemo i mi nešto slično.