Sjetit ćete se, i nije to bilo tako davno kad je Efes dominirao europskom klupskom košarkom i radio razliku u odnosu na sve momčadi izvan NBA lige svojom ubitačnom vanjskom linijom. Mudar je bio Ergin Ataman i u pokoravanju Europe smislio je sustav u kojemu su sva tri vanjska igrača, sva tri beka u postavi bila u stanju igrati na lopti i kroz pick igru stvarati višak.
Za svakog protivnika Efesa tih je sezona bilo posve svejedno postavlja li akciju Shane Larkin, Vaso Micić ili Kruno Simon. Tri ball-handlera u postavi bilo je prilično teško braniti i za njih se spremati.

Ove sezone, posve neočekivano, najbolja priča europske košarke je Paris. Iako su godinama čelnici Eurolige plakali za ozbiljnim košarkaškim projektima u Parizu ili Londonu, jer su ta dva grada jako nedostajali na euroligaškoj mapi i kad se god otvorila neka priča - iako će se kasnije shvatiti da je to bila šuplja priča - oko europskog ogranka NBA lige, uslijedilo je pitanje s one strane Atlantika, “A gdje su Pariz i London”.

Kahnovo iskupljenje

Bili su nigdje. Na rubnim dijelovima Pariza stanovao Nanterre, ali to je projekt od kojega je teško bilo napraviti raskošnu priču, dok su se sva nastojanja s London Towersima prije ili kasnije zaustavila u slijepoj ulici.

I onda se 2018. godine u Parizu pojavio David Kahn. Bio je u srednjim pedesetima i iza sebe je imao dovoljno za tri života. Iskustva, vjerojatno i novaca. Još kao student postao je sportski novinar, pratio je Portland baš u vrijeme kad je Dražen Petrović dolazio u NBA. Kako je u međuvremenu postao odvjetnik, zaposlio se u tvrtki koja je zastupala sve četiri velike sportske lige u SAD- u (NBA, NFL, NHL, MLB). Dok ga 1995. nisu zaposlili u Indiana Pacersima, ali se tamo bavio biznisom.

Međutim, Minnesota ga je 2009. dovela za predsjednika košarkaških operacija i tu će ostati zapamćen kako je na NBA draftu izabrao Rickyja Rubija i stanovitog Jonny Flynna prije Stepha Curryja.

Uglavnom, nije briljirao. Ali, onda je prepoznao priliku u Francuskoj. Tamo se pokretala priča s novim klubom, koji je tri godine kasnije ušao u elitni rang francuske košarke. S druge strane granice, Tuomas Lisalo, finski trener počeo je u Telekom Bonnu raditi sjajan posao, što nije promaklo Kahnu. Kao što je Lisalo znao da sa sobom u Pariz mora povesti T-J. Shortsa. S kojim je osvojio FIBA-inu Ligu prvaka, a Shorts je u istom natjecanju bio MVP.

Sve su ponovili lanjske sezone u Eurokupu. Sada s Parisom. Osvojili su Lisalo i Shorts Eurokup, time stekli plasman u Euroligu, a Shorts je opet bio MVP. Bilo je priča kako bi zbog financija Paris mogao otkazati promociju u Euroligu, ali vrlo brzo su te priče postale bespredmetne jer su Paris i Kahn skucali proračun od 19 milijuna eura za ovu sezonu.

Lisalo je otišao put Memphisa, zov NBA lige bio je prejak, ali je Shorts ostao u Parizu. Stigao je i Maodo Lo, ostao je Hifi, tu je i Ouattara. Sve su to bekovi. OK, sa Shortsom sve kreće i završava, ali tko god tu uzme loptu može s njom raditi čuda. I ima veliku slobodu Tiaga Splittera, lanjskog pomoćnika Lisala (i Ace Petrovića na klupi Brazila), danas prvog trenera Parisa. Paris je trenutačno u nizu od deset uzastopnih pobjeda u Euroligi, vodeći je na skoru 11-3, a upravo su pokorili Pirej, iako su ponekad, što je ionako navada košarkaše Europe, igrali utakmicu pet na osam.

Uglavnom, Paris je novo osvježenje Eurolige, a zapravo, kao u slučaju Efesa, opet se tu radi razlika na bekovskim pozicijama. Igranje u visokom ritmu Parisa, puno trčanja i pacea, jer nitko nema toliko posjeda koliko ga ima Paris, danas je košarkaški imperativ. Kojega najbolje radi Paris.

Brendiranje visokih

Tu, na ovim prostorima, i dalje se igra nekakva drugačija košarka. Pokušajte se sjetiti koji je to bek, a da nije stranac izašao iz ABA lige i odmah postao ozbiljan euroligaški igrač. Ne, nije niti Micić, jer on je ozbiljnu košarku izučio u Tofašu i Žalgirisu prije dolaska u Efes. Kao što su i svi ostali bekovi s ovih prostora konačno sazreli negdje drugdje, a ne u ovdašnjim klubovima.
U situaciji kad Hrvatskoj nasušno trebaju bekovi, igrači na lopti, a nema ih već godinama, naši najbolji klubovi i dalje vjeruju u ABA ligu. Gdje se brendiraju visoki igrači. A talenti bekova nestaju u groblju što manjeg broja posjeda. I guranja u reket.
Živjeli!