Dok je grad gorio, dok se slavila katarska bronca, dok su se vrtjele runde po centru Zagreba, diljem naše države, pa i šire u čast naših nogometnih junaka, jedan je simbol zagrebačkog sporta igrao jednu od važnijih utakmica sezona.
U Draženovom domu, koji je nekada bio središnja sportska točka grada, okupilo se jedva 500-tinjak ljudi. U goste je stigla Igokea, klub iz Laktaša, omiljena sportska igračka Milorada Dodika, istinskog košarkaškog zaljubljenika, koji niti devedesetih nije propuštao stići u Zagreb na euroligaške utakmice.
Igokea, takva su vremena, sada je bolji, stabilniji klub od nekadašnjeg dvostrukog prvaka Europe, ona je upravo osigurala nastup u drugoj rundi Lige prvaka i samo tri igrača te momčadi skuplja su od cijelog Ciboninog pogona. Što opet, nije neko mjerilo, jer tko, kvragu, nije u ABA ligi skuplji od hrvatskih klubova?!
Nije samo ta činjenica nekakav grubi dodir s realnosti, posve maglovitoj s obzirom na ono što smo nosili u srcu dok smo dolazili u Draženov hram, puni emocija nakon osvojene nogometne bronce. Josip Sesar, Cibonin trener, recimo, nakon utakmice u kojoj je Cibona s poenom viška upisala najvredniju pobjedu sezone, procijedio je: “Dobili smo, a ja se osjećam jadno”.
Iživljavanje na Ciboni
Cibona je, naime, nekad bila velika i jaka, nekad je, dok je osvajala vezane naslove europskog prvaka, samo za logistiku - shvatite to u punoj širini ove riječi - trošila godišnje onoliko koliko je stajao u to vrijeme najskuplji europski igrač.
Sesar se osjećao jadno, jer Cibona je danas postala otirač za iživljavanje u igrankama diljem regije, momčad kojoj sudac, Crnogorac Miloš Koljenšić, izbaci iz igre kontra Igokee iz igre najboljeg igrača Lovru Mazalina sedam minuta do kraja, kojoj stanoviti makedonski arbitar kojeg prvi put vidim, neki Davidov, osjeti da bi mogao na šest desetinki do kraja, kod dva viška za Cibonu i promašen šut Igokee za pobjedu, svirati faul na skoku u napadu pa Igokei darovati dva penala za produžetak. Šest desetinki do kraja?! Bili su to ujedno 34. i 35. penal gosta iz Laktaša, dok ih je Cibona šutirala duplo manje, samo 17.
Srećom po Vukove, Marko Jošilo je promašio drugo i pobjeda je ostala u Zagrebu. Ta se drama zaključila, a Zagreb nije prestajao gorjeti. Slavilo se do jutra, slavilo se i u nedjelju, jer Zagreb je dočekivao Vatrene.
Slavilo se sport u državi u kojoj je sport baš jedini ozbiljni brend, jedina prepoznatljiva disciplina u kojoj netko može spojiti Hrvate i njihovo značenje za širu svjetsku populaciju. I tako je to od starta, od finala Igara u Barceloni s originalnim Dream Teamom, preko Gorana, Janice, Blanke, Ivice, pa sve do vezana tri podviga nogometaša, od Francuske, preko Rusije do Katra.
U istoj toj državi bez pravog sustava sporta, na trošnim stadionima, dvoranama kojima nije svrha sam sport i djeci koja za isti moraju plaćati, sve ono što se dogodilo posljednjih mjesec dana napunilo nas je ponosom.
I sada, sada je vrijeme, jer će se ovaj uspjeh vrlo brzo zaboraviti, krenut će kroz prvu polovicu 2023. drugi problemi, stoga baš sada sport mora pritisnuti one koji odlučuju na ispravljanje grozne sudbine u kojoj bi netko neupućen, ali svakako zločest, mogao zaključiti: “Pa što će sportu više, pa oni ionako ostvaruju dobre rezultate s onime što imaju”.
Površna matematika
A nemaju ništa. Stoga će se i dalje višestruko više novca slijevati u discipline u kojima ne možemo do svjetskih medalja, u kojima su Oscari i Scale rezervirani za neke druge, talentiranije od Hrvata, valjda. I po čemu nas nikad neće prepoznavati.
U toj površnoj matematici, sport, ako sada ne zajaše na valu ovog nogometnog podviga, nikad neće biti u tretmanu nekih disciplina u kojima je u nas unosnije investirati. Gurnuti nešto prema kulturi, a ne u sport. U sportu će se bilo koji novac triput oporezivati prije nego li se konkretno potroši. Ima li onda smisla?
Opijeni smo Katrom, ponosni i veći nego što objektivno jesmo. Jer sportom se znamo baviti. Za druge discipline i nismo baš generalno nadareni.
Ali smo u njih spremni više ulagati. Dok ne klekne i sport, pa nećemo imati ništa. I Cibona je, znate, nekad bila dvostruki prvak Europe...