Kraj depresije. Dojam je bio takav, pomiješan u nekoliko slika. Opatijska rivijera je čarobna na početku rujna, košarka, velika košarka napokon se mogla vidjeti uživo nakon godinu i pol dana u kojoj je čamila zatvorena, s Covid potvrdom nije vam u dvorani trebala niti maska. Okolo je bio šušur kao nekada, sve je bilo puno košarkaša, trenera, NBA skauta, klupskih dužnosnika, tu i tamo koji novinar, gotovo više slovenskih nogo hrvatskih. A i Cibona je izgledala sasvim pristojno. Štoviše, jako dobro.
Vlada Jovanović vjerojatno nije trebao postati trener Cibone, uostalom da su ga Vukovi namjeravali zaposliti danas, to ne bi mogli, jer je u međuvremenu donesena odredba po kojoj trener iz inozemstva može raditi u Hrvatskoj samo ukoliko ima neki trofej. Jovanović, međutim, iako je stigao na klupu uoči podjele oba domaća trofeja, baš uoči završnice Kupa, nije osvojio, za sada, niti jedan trofej u Hrvatskoj, čak nije dospio u finale.
Međutim, to su ‘tempi passati’. Cibona ima dobrog trenera, a to je dokazao Jovanović više nego mu je tu pošlo za rukom od ožujka do lipnja, baš unazad mjesec dana. Jer, složio je temelje Cibonine igre u kojima se prepoznaje ruka trenera, jasna je ideja i Vukovi su bolji, puno bolji nego smo ih ostavili na koncu sezone. Mlada je ovo momčad, najstariji Jakov Mustapić ima tek 27 godina, pa će biti tu propadanja, bit će posrtaja, ali i finih iznenađenja. Međutim, ne bi trebalo biti - razbijanja. Poraza od 30, 40 razlike, slike posrnulih Vukova koji se zabijaju u regionalni zid susramlja. I nemoći.
Glasna tišina
Neće Cibona biti momčad koja će se boriti za trofeje u ABA ligi. Premda mi je Danko Branković, čovjek koji je najviše napredovao između dvije sezone, kazao kako on misli da Vukovi mogu biti i među četiri, pet najbolja u ABA, iskreno sumnjam. Međutim, Cibona bi mogla biti u gornjoj polovici, mogla bi biti sedma, osma. I to bi trebalo, uz daljnji napredak igrača tretirati kao uspješnu regionalnu sezonu. Nadam se i pripremu za odlazak prema europskim kupovima od jeseni 2022.
Teren, koji je u rukama Vlade Jovanovića, a tek se čeka eksplozija Roka Prkačina, možda i jedinog u ovoj momčadi koji bi trebao kontinuirano prijetiti poenima, izgleda lijepo. Sve drugo pod Tornjem još uvijek je obavijeno neizvjesnošću, pregovorima s gradskim vlastima, glasnom tišinom, ponešto pritajenom opozicijom, ali to je samo varka, i vremenima, a ona bi mogla skoro stići, u kojima će se cijeli klub okrenuti naglavačke.
Sve to skupa ne bi trebalo poremetiti odnose između dva koša, štoviše, sve to skupa, ako se i dogodi, moglo bi dati krila proizvodnom segmentu kluba. Mogao bi i teren još lakše disati.
U petak navečer, kada je Cibona spojila pobjedu nad Pesarom s prethodnim trijumfom nad Partizanom, oko dvorane sam primijetio neka lica koja su bila sretna. Ponekad malo treba za nadu. Jedna, dvije pobjede u pripremama i već će sve izgledati bolje. Nakon svih trauma. Na koncu, opet je to sve nalik nekom normalnom vremenu, vremenu u kojemu se priča o potezu, kao što se prepričavalo zakucavanje Lovre Gnjidića kroz puni reket do dugo u noć. Vlada Jovanović je rekao i ovo, “ne želimo biti šampioni pripremnog perioda”. Iako mlad, iako baš u Ciboni piše svoj prijemni ispit za ozbiljne trenerske vode, Jovanović je svjestan da je ovo početak. I da je ovo mlada momčad. I da će morati s njom iz dana u dan, iz treninga u trening, iz utakmice u utakmice rasti.
Neka nova nada
Pri tome je kupio mir. Za sebe, za igrače. Ono što će događati s upravljačkim dijelom kluba, a priča ima raznih, posve je odvojio od svog dijela posla. I to je puno veći uspjeh za Vladu Jovanovića nego je to gola činjenica da su Vukovi osvojili opatijski turnir.
Iako je sve nekako izgledalo tmurno i sivo, posebno nakon splitskog posrtaja u olimpijskim kvalifikacijama, a niti ždrijeb za SP nas ne mazi, u Opatiji se ukazala neka nova nada. Neko novo vrijeme. Ili staro. Sasvim je to, zapravo, svejedno. Važnije je da se stvorila percepcija u kojoj se sezona ne dočekuje sa strahom, nego se iščekuju s uzbuđenjem.
Priznat ćete, to je već nešto.