Nakon odličnog ljeta hrvatske reprezentacije i poslije niza godina kad nam ljeto završava pozitivno te smo na dobrom putu da se podignemo iz “knockdowna”, ostala je nada da ćemo i mi sudjelovati na velikim natjecanjima, poput ovog koje kreće u petak.
Gledajući rostere i pripremne utakmice sasvim je jasno da nas očekuje vrlo izjednačeno SP, bez izrazitih favorita za medalje. Amerikanci su, naravno, i dalje glavni favoriti, iako na terenu imaju samo jedan NBA prsten, i to onaj u vlasništvu Bobbyja Portisa, ali zato na klupi imaju Stevea Kerra s četiri trenerska i pet igračkih naslova, Erika Spoelstru s dva trenerska i Tyronna Luea s jednim trenerskim naslovom.
Riječ je o sastavu koji nije najjači moguć, koja nema ekstra zvijezda, ali i dalje je vrlo moćan, prije svega fizički i atletski. One reprezentacije koje će takvim Amerikancima moći smanjiti broj laganih poena, bit će u prilici i stići do pobjede. Njemačka je u posljednjem pokusu imala prednost od 16 poena viška u trećoj četvrtini i igrala jako pametno.
Kad je pala u koncentraciji, Ameri su se vratili u tri minute, jer i dalje je tu i talent i brzina, najbolja na svijetu. Kao vođe su nametnuli Edwards i Brunson, ali tu su još Ingram, Jackson i ostali željni dokazivanja i gladni uspjeha, ali s manje iskustva i ako ih se uvede u nervozu kroz sustave igre, oni nisu nepobjedivi.
Reprezentacije koju imaju te sustave i koje su dugo zajedno, po mom mišljenju spadaju u krug onih koji će se boriti za medalje, tu prije svega mislim na Njemačku, Španjolsku, Srbiju i Francusku. Jako mi se dopadaju Nijemci koji su već godinama u istom sastavu, sa Schröderom kao liderom, braćom Wagner i jako dobrim trenerom Herbertom. Španjolci sa Scariolom dolaze kao europski prvaci i opet mogu daleko. Ponovno će promjenama obrane zbunjivati svoje protivnike, igrati pametne napade i točno znati koga i kako napadati. Na turnirima poput ovog, kad nema puno vremena za pripremu i skauting, reprezentacije koje se znaju godinama i imaju istog trenera su u prednosti, to sve ima Španjolska.
Iako će zaigrati bez Jokića i Micića, Srbija izgleda jako dobro i dalje ima strašan roster koji može odgovoriti svakoj vrsti napada i obrane. Bilo je pitanje kako će Pešić sa stožerom riješiti pitanje playmakera, da se tu Gudurić ne troši u prijenosu lopte, ali to je riješeno dolaskom Stefana Jovića koji je iskusan, izgleda dobro, ali i spremno i zdravo nakon dugo godina. Tu će pomoći i Avramović koji je sazrio unazad dvije sezone kod Željka Obradovića. Bogdan Bogdanović je glavna zvijezda i kapetan, ali on još nije u pravom ritmu, no sigurno će isporučivati kad bude trebalo. Mladi Nikola Jović se odlično razvija u pravu četvorku kakvih je nekada bilo na ovim prostorima. On može napadati licem i driblingom, može leđima, ima i šut. Tu je i Petrušev. Igraju modernu košarku, brzi su, mogu preuzimati i trčati sa svima. Imaju i Milutinova koji dominira pod obručima, ali i zna dodati na onaj “old school” način.
Italija igra na pogon velike energije Pozzecca s klupe. Imaju visoku liniju u kojoj svi šutiraju i bit će jako nezgodni. Crnogorci imaju vrlo solidan roster s Vučevićem, Dubljevićem i Perryjem, ali je pitanje kakvi će biti u tranzicijskoj obrani, kao i kako će riješiti obranu od picka.
Slovenija je, pak, jako oslabljena ozljedama Čančara i Murića, ali je opet tu s Lukom Dončićem koji može svakome dati 30 poena. Svaka momčad koja ima Dončića može jako daleko, ali opet on sam ne može napraviti dobar rezultat na SP. Zato će trebati pomoć Tobeyja, Blažiča i Prepeliča. Naravno, tu je i iskusna Francuska, treba obratiti pažnju na Litvu, izvan Europe Australija izgleda jako moćno, posebno na vanjskim pozicijama (Giddey, Exum, Mills, Thybulle, Ingles). Na žalost, nisu takvi ispod obruča, jer da im je ostao zdrav Landale, mogli bi pucati i na najviša mjesta. Ovako mi se čini da će s Reathom, bivšim igračem FMP-a i Kayjem biti malo tanki.
Kanada ima vrhunski roster, pun NBA igrača i europskog trenera. Imaju dobar balans unutarnje i vanjske linije i sigurno će otići daleko.
Od onih reprezentacija koje nisu u krugu favorita, a mogu iznenaditi, u prvom su redu Brazilci (Neto, Yago, Huertas, Caboclo), tu je i Gruzija u kojoj sam svojedobno radio i koja ima strašnu visoku liniju (Šengelia, Šermadini, Bitadze, Mamukelašvili), tu je i odličan trener Zouros na klupi, riječ je o jako ponosnoj naciji i mogu Gruzijci biti iznenađenje.
Nisam među favorite naveo Grke, jer će im odsustvo Giannisa Antetokounmpa biti nenadoknadivo.
U svakom slučaju čekaju nas 15 dana uživancije za sve košarkaške zaljubljenike. Tu je i nada da ćemo sljedeće godine i mi biti na Olimpijskim igrama. Na dobrom smo putu.