Pomalo nestvarno djeluje podatak kako je Cibona u Rijeci osvojila Krešin kup nakon čitavih devet godina posta. Puno je to generacija koje su ostale praznih ruku, puno je to ambicija koje se nisu realizirale, ali i čitav jedan ciklus u kojemu je klub, očito je, morao proći katarzu krivih odluka, lošeg upravljanja, lažnih proroka i čega sve ne što koprcalo podno Tornja unazad deset godina.
Bilo je to incidenata, bilo je to velikih slavlja, poput onog kad se 2014. godine osvojila ABA lige ili kad je 2019. osvojen naslov prvaka, posljednji trofej u vitrini Vukova do ovoga kojega su uhvatili u subotu u riječkom Zametu.
Međutim, ovaj je trofej ipak - drugačiji. I te 2014. godine naslov osvojen u Beogradu nije kapitaliziran, jer je Cibona samo koji dan potom odustala od Eurolige i u nju gurnula - Zvezdu. Onaj trofej iz 2019., iako je natjerao Cedevitu, do tada nedodirljivu u hrvatskim okvirima na put u Ljubljanu, nije od Cibone pretvorio hrvatskog vladara, nego je to bio unazad tri sezone - Zadar.
Sada, nakon Rijeke, Vukovi imaju nešto više od trofeja. Imaju nadu.
Možemo sada lamentirati što bi i kako bi bilo da pred samo mjesec dana Cibona nije promijenila trenera. Pomalo je zabavno sjetiti se iz ovog rakursa čitavog niza dušebrižnika koji su u treneru - koji nije uspio lani ući u niti jedno finale, a kamoli nešto osvojiti, koji je u dvadeset dana uspio s ovom istom momčadi izgubiti od Alkara i Zaboka - vidjeli genijalca.
Onda je došao Gašper Okorn. Koji nije imao problema prihvatiti posao do konca sezone. Koji je, iako iza njega ne stoji moćna agencija uredno nalazi poslove 15 godina u inozemstvu i radi tu korektne stvari.
I koji je jedan neobičan svat. Kaže nakon što je osvojio Kup, "neke stvari su mi išle na ruku". I ne krije, "igrači i ja zavoljeli smo se na prvi pogled".
I od momčadi koja nije vjerovala samoj sebi, niti u ono što radi, uspio je kreirati ozbiljnu cjelinu, promijenivši taktički ono što je stršalo kao nelogičnost, dao je igračima slobodu. I sada slave. Da, nakon proljeća 2013., kada je Cibona osvojila svoj posljednji Kup pa do danas Vukovi nisu bili ono što su danas. Najbolja momčad u Hrvata.
Kako sve to ne bi postao samo "dan koji se pamti", neće više ovisiti samo o Gašperu Okornu i njegovim igračima. Sada je na potezu klub. Naveliko se spominje ulazak u klub bogatog investitora, u tom su smjeru već napravljene promjene u Skupštini kluba i Cibona bi trebala dobiti injekciju kapitala jednog inozemnog investicijskog fonda koji bi sanirao dugove (barem pet milijuna eura), ali i stvorio pretpostavke da Cibona od jeseni, pa u sljedećih pet godina nema ispod tri milijuna eura. Ne treba biti naročito vješt matematičar pa doći do brojke od 20 milijuna eura, barem 20 milijuna eura s kojima bi Cibona trebala u tom srednjoročnom planu postati i europski važna. Mašta se čak da bi se u tom vremenu moglo zakucati i na vrata Eurolige...
Kako smo se naslušali velikih najava i grandioznih ideja unazad 15-tak godina toliko da samo razumno biće mora u ovom trenutku puhati i na hladno, treba pričekati da se sve te ideje i konkretiziraju, da se potpišu ugovori, da doista Cibona prodiše, sada bez pomoći politike, ali, pto je važnije za nju u ovoj i u bilo kojoj priči - i bez odmoći politike.
Na kraju dana, a tako to uvijek biva, ostat će parket. Cibona je sportski klub, a rezultat će uvijek biti onaj okidač uspješnosti cijelog kluba. Cibona ima priliku, iz više razloga, zadržati sve najbolje igrače i sljedeće sezone, ima šansu dovesti, recimo, Krunu Simonu na ljeto. Ima šanse biti još bolja. I vratiti se u Europu, koja je nužnost. Može li se ta Europa kombinirati s ABA ligom, možda više nije niti pitanje za sam klub. Pitanje je to prije svega za ABA ligu. Ako vam treba Cibona, ili bilo koja Cibona koja više nije umrežena u razne igranke, onda modificirajte svoje natjecanje. Da se može igrati sve. I nema problema.
I za kraj, Gašper Okorn je tu manje od mjesec dana. Nisam siguran da već sada nije kupio šansu da vodi Cibonu i sljedeće sezone. Ljubav na prvi pogled, znamo svi to, nikada ne traje tek nekoliko mjeseci.