Osim što je dom Brucea Leeja i Jackieja Chana, Hong Kong je u svojih sedam i pol milijuna stanovnika smjestio i Dominica Gilberta (26). Taj košarkaš hrvatskih i australskih korijena nama je zanimljiv jer je dobar dio dosadašnje karijere proveo i u Hrvatskoj, a nedavno je potpisao unosan trogodišnji ugovor s klubom Eastern Hong Kong, koji slovi za jednog od favorita za osvajanje titule u ABL ligi. Međutim, priča o tome kako je Gilbert napravio put oko svijeta i zatvorio taj krug povratkom u Hong Kong, jedna je od onih o kojoj bi se mogao napisati filmski scenarij, a sve je počelo jednim dolaskom u Karlovac...
13 godina u Australiji
Kakve veze grad koji leži na četiri rijeke ima s ovime? Dominicova majka Nives rodom je iz Karlovca, a otac Steven je Australac, a kako je Dominic rođen u Hong Kongu, ima trojno državljanstvo. Do 19. godine živio je na raznim adresama, a kako ga je put doveo u Hrvatsku...
- Roditelji su mi živjeli u Hong Kongu osam godina, ovdje sam i rođen živio do svoje četvrte godine. Nakon toga preselili smo se u Australiju, u Sydney, u domovinu mojeg oca, gdje smo živjeli 13 godina. Srednju školu pohađao sam u Americi, točnije u Mississippiju, gdje sam se doselio iz Australije. Upisao sam University of British Columbia, fakultet u Vancouveru u Kanadi, koji je među 30 najboljih sveučilišta na svijetu. Međutim, nisam bio zadovoljan time kako košarkaški napredujem - govori nam Dominic, koji na terenu svoje zadatke obavlja na poziciji trojke, pa nastavlja:
- U ljeto 2016. godine, s majkom sam došao u Karlovac, imao sam individualne treninge, a onda su me kontaktirali ljudi iz Kvarnera 2010. Imao sam punu školarinu u Vancouveru i odluka da napustim fakultet nije bila lagana, ali shvatio sam da mi je to prilika za prvi profesionalni košarkaški korak.
Žorić, Tomas, Rozić...
Dominic je odradio prvu polovicu sezone u Rijeci, drugu igrajući za Šanac Karlovac, a onda dolazi u Zagreb, gdje potpisuje za Cibonu.
- S Miljanom Nikolićem, kondicijskim trenerom Cibone, radio sam nakon dolaska u klub na probu, a onda me kontaktirao sportski direktor Andrija Žižić te sam 2017. postao član momčadi. Tek sam tada shvatio koliko sam bio “zelen” - govori Dominic kroz smijeh, prisjećajući se poznatih igrača s kojima je dijelio svlačionicu pod Tornjem.
- U momčadi su bili Luka Žorić, Marko Tomas, Ivan Novačić, Marin Rozić, sve iskusni hrvatski košarkaši, koje sam svakodnevno čuvao na treningu. Kada danas pogledam, vjerojatno su me ponekad htjeli nokautirati, jer mi, mladi igrači, uopće nismo znali što treba raditi. Ali upravo zbog toga sam napredovao, učio na svojim pogreškama i razvio svoju košarkašku inteligenciju, koja je ovdje jako, jako bitna. Uz trenera Antu Nazora najviše sam napredovao. Imali smo dvaput dnevno treninge, i njegov mandat mogu označiti kao razdoblje u kojemu je moja košarka dosegla nove vrhunce.
Koliko god da je naš sugovornik isticao razvoj, ono što će zauvijek pamtiti u dresu Vukova, dogodilo se u njegovoj posljednjoj utakmici za Cibonu.
- Prije nego što je završila sezona, znao sam da će me klub pustiti, iako smo imali još jednu sezonu u ugovoru. Kao igrač, ispoštovao sam sve svoje obaveze, a onda je došao finale Prvenstva Hrvatske. Vodili smo protiv Cedevite, koja je bila u Top 16 momčadi u Eurokupu te sezone, 3-0 u seriji, međutim, u četvrtoj utakmici, osam minuta prije kraja, gubimo 18 razlike. Trener Ivan Velić odlučio je odmoriti prvotimce za iduću utakmicu te je u igru stavio igrače koji su manje igrali. Iako sam ušao s klupe, bio sam toliko svjež da bi mi svaki šut ušao u obruč. Jednostavno nisam mogao promašiti. Izjednačili smo i nekoliko sekundi prije kraja, Bundović je šutirao, vidio sam da je prejako bacio loptu, ulovio sam je u skoku i ubacio za 100:98. Do danas mi je to ostao jedini game-winner u karijeri, ali zlata vrijedan - ponosno se prisjeća Gilbert.
Iduću je sezonu proveo u Zadru, a koliko god volio Zagreb, za Dalmaciju se posebno vezao...
- Svi su me prije odlaska u Zadar upozoravali da će mi biti teško, ali ja sam uživao.
Treninzi s Grdovićem
Tamo svatko prati košarku, a atmosferu je dočarao anegdotom iz restorana.
- Sjedio sam u restoranu nakon što smo katastrofalno počeli sezonu. Nanizali smo sedam poraza, i konobar mi donosi hranu. Pita me u jednom trenu je li sve u redu, a nakon moje potvrde, počne psovati: “Ovo je u redu, prijatelju, ali ono kako vi igrate je sramota, pokrenite se već jednom, vi ste dosad najgora ekipa KK Zadra!” - smije se Gilbert pa nastavlja:
- Iduće kolo rasturimo Olimpiju, povežemo nekoliko dobrih utakmica, vraćam se u isti restoran, a dolazi mi isti taj konobar: “Di si frende, legendo!”. Eto, takva vam je klima dolje, ne možeš ne voljeti taj grad - kroz smijeh dočarava svoju prvu dalmatinsku epizodu, koju je pred deset tisuća ljudi u Dvorani Krešimira Ćosića okrunio osvajanjem Kupa Krešimira Ćosića protiv Cibone.
U Zadru je stvorio i brojna prijateljstva, a zauvijek će biti zahvalan zbog Maksa Kovačevića, koji ga je spojio s kremom hrvatskih košarkaških trenera.
- Kod bivšeg pomoćnog trenera Barcelone, rođenog Zadranina Pine Grdovića, imao sam individualne treninge, a Maks me povezao i s Darkom Frakinom, legendarnim zadarskim košarkaškim ekspertom. Pino je netko tko je trenirao Tonija Kukoča, Dinu Rađu, sigurno sam mogao napredovati, i Maks mi je zaista napravio veliku uslugu. Stalno smo u kontaktu i zaista se izvrsno brine o meni - podvukao je.
Nakon Zadra uslijedile su epizode u Francuskoj i Nizozemskoj, a onda se vratio u Alkar iz Sinja. Na polovici sezone, sa 17 poena u prosjeku i osam skokova, bio je MVP HT Premijer lige na polusezoni, ali zanimljivo je da nikada nije bio niti na širem popisu hrvatske reprezentacije, za koju je zbog svojih korijena imao pravo nastupiti.
- Hrvatska država mi je košarkaški najviše dala. Prvi put se neki interes javio tijekom moje druge sezone u dresu Cibone, ali nikad nismo ostvarili ozbiljan kontakt. Isto je bilo i nakon Kupa u Zadru, ali ponovno bez konkretne priče. Svjestan sam da sam se odlaskom u Aziju udaljio od vrata reprezentacije, ali promatram kako napreduje hrvatska košarka, i nadam se da će se vratiti u vrh, kojem pripada...
Još tri godine ugovora
Prema državljanstvu može igrati za tri reprezentacije...
- Košarka koju sam igrao u Hrvatskoj bolja je od one koju sam vidio u Australiji, Americi, Kanadi. U Europi je jako bitan sportski IQ, i drago mi je da sam u dresovima svih svojih hrvatskih klubova dobio priliku napredovati - nastavlja igrač koji je nakon Alkara prešao u Real Valladolid, koji je ove godine zamijenio dresom Easterna.
Košarka je jako popularna u Aziji, ulaznice su gotovo za svaku utakmicu rasprodane, i u dvoranama bude od tri do šest tisuća ljudi. Trenira ga Željko Pavličević, koji je i s Cibonom i Jugoplastikom bio europski prvak sredinom osamdesetih. Gilbert je u posljednjoj utakmici prije tjedan dana u ligi u kojoj igraju klubovi iz jugoistočne Azije protiv Bangkoka imao ‘’monstruozne brojke’’ (25 koševa, 21 skok i 7 asistencija). Općenito je jedan od vodećih u svojem klubu. Bilježi 17 poena po utakmici u prosjeku, 9,5 skokova te 4,4 asistencije.
- Volio bih osvojiti Azijsku ligu, u kojoj se natječemo, a zatim igrati Kinesku ligu. To je ipak prvenstvo u kojemu te milijuni ljudi prate svaki vikend, tu već govorimo o ozbiljnoj pozornici, na kojoj se mogu predstaviti. Imam još tri godine ugovora, i trenutačno sam vrlo sretan ovdje. Ne razmišljam previše unaprijed. O povratku u europsku košarku još ne razmišljam, ali u Hrvatsku ću se uvijek rado vratiti - rekao je Gilbert, s kojim smo razgovor završili jednim škakljivim pitanjem.
Hrvatska, Australija ili Hong Kong, za koju bi reprezentaciju najradije igrao?
- Uvijek kažem da bih prilikom takve odluke morao zavrtjeti bocu, pa što god ispadne, bio bih sretan.