Da nije ovoga “novog normalnog” Košarkaški klub Split bi danas imao feštu za pamćenje slaveći 75. rođendan. Imao bi Žutu noć u kojoj bi se družile sve klupske generacije, imao bi svečanu akademiju u Hrvatskom narodnom kazalištu, imao bi i utakmicu s jednim od europskih velikana... Svakako bismo zaronili u prekrasna sjećanja, jer povijest ovoga kluba obilato nadmašuje splitske, dalmatinske, hrvatske i europske okvire.
Na žalost, istina je da klub sada mora živjeti isključivo od sjećanja, jer sadašnjost niti izbliza ne odgovara onome što je klub nekada značio i što je prepoznala i svjetska košarkaška federacija FIBA proglasivši ga “najvećim klubom 20. stoljeća”. Za taj fantastičan epitet zaslužne su dvije klupske generacije, ona iz sedamdesetih, a još više ona iz druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Bila je to mašinerija
Ovo je, naime, klub u kojem su tri igrača (Rato Tvrdić, Petar Skansi i Damir Šolman) bila u startnoj, udarnoj petorci reprezentacije Jugoslavije, koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. Ovo je klub, koji je nakon prve titule prvaka u bivšoj državi 1971. godine, sljedeće došao do finala Kupa europskih prvaka i u Tel Avivu izgubio za pola koša ili zbog nedosuđenog faula na Šolmanu u posljednjim sekundama. Ovo je klub, koji je prvi s prostora bivše države osvojio “triplu krunu” (prvenstvo, kup i Kup Radivoja Koraća) 1977. godine i zauvijek izbrisao podrugljiv nadimak “Drugoplastika”.
Konačno, ovo je klub, koji je sa svojim najboljim igračima u povijesti, Tonijem Kukočem i Dinom Rađom, definitivno promijenio povijest europske košarke s tri uzastopna penjanja na Mont Blanc od 1989. do 1991. godine. Istine radi, Rađe nije bilo u tom posljednjem pohodu, kao ni trenera Božidara Maljkovića, Duška Ivanovića i Gorana Sobina, ali Jugoplastika (POP 84 te sezone) je bila - mašinerija, posložena od vrha do dna, pa se namjestilo tako da je titulu u Parizu 1991. godine uzela protiv Barcelone, na čijoj klupi je sjedio - Maljković. O tempora, o mores!!!
Dugo u sjeni djevojaka
Istraživati zašto je klub u siromašnom okviru Hrvatske propao toliko da je u skoro 30 godina uzeo samo jednu nacionalnu titulu, a i to zbog toga što se Dino Rađa zainatio te 2003., ili da na trofej čeka od 2004. godine kad je Roko Leni Ukić pogodio za osvajanje Kupa preko Emilija Kovačića u Jazinama, odvelo bi nas tamo gdje nije mjesto u svečanim prilikama.
Bilo je sivih i mračnih dana nema tome pet-šest godina, pa se čak na zadnju loptu spašavalo od ispadanja u drugi razred hrvatske košarke. Da ne govorimo kako se famoznom pretvorbom Split izvlačio od gašenja, odnosno stečaja. Svega je bilo, ali “pamtim samo sretne dane”, reći će navijači Splita ili Jugoplastike, a takvih još uvijek ima na svim stranama svijeta.
Samo da se zna, u Splitu je te 1945. godine najprije formirana ženska sekcija pri Fizkulturnom društvu Hajduk, a muškarci su na red došli nekoliko mjeseci kasnije. I dugo su bili u sjeni djevojaka. Split je 1963. godine izborio ulazak u prvu ligu Jugoslavije, ocem splitske košarke smatra se Branko Radović, koji se vratio kao afirmirani košarkaš, a postao neupitan trenerski autoritet.