Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu od ove akademske godine ima novo rukovodstvo. Izv. prof. dr. sc. Tomislav Rupčić, novi je dekan KIF-a, a uz njega Upravu čine i prodekanica za znanost i projekte izv. prof. dr. sc. Tatjana Trošt Bobić, prodekan za studijske programe i studente izv. prof. dr. sc. Dario Škegro, prodekan za poslovanje i infrastrukturni razvoj doc. dr. sc. Marijo Baković te prodekan za osiguranje kvalitete, međunarodnu suradnju i protokol izv. prof. dr. sc. Ivan Segedi.

Uz nastavni rad na Kineziološkom fakultetu na kojem je diplomirao 2005. te čiji je zaposlenik od 2007., dugi niz godina bio je aktivan i kao košarkaški trener, radeći s nacionalnim selekcijama te u različitim košarkaškim klubovima.

Ključan je rad s djecom

Dolazite iz košarkaškog svijeta, kako danas gledate na stanje hrvatske košarke, od omladinskih pogona do reprezentacije?

- Svakako, stanje hrvatske košarke trenutačno nije zadovoljavajuće, a odgovornost za to snosimo svi zajedno. Javnost, naravno, najviše prati rezultate seniorske reprezentacije, čiji se iskorak već godinama iščekuje, ali je ključno usmjeriti pažnju na unapređenje rada s mlađim dobnim kategorijama. Ne mislim pritom samo na segment trenerske struke, nego na čitav sustav koji mora podržavati razvoj mladih igrača, od kvalitetnog fonda treninga i kontinuirane edukacije trenera, preko sustavnog praćenja talenata, do poboljšanja statusa trenera u klubovima i osiguravanja odgovarajućeg natjecateljskog okruženja kroz međunarodne turnire i utakmice.

U čemu vidite glavni problem hrvatske košarke: sustav rada, infrastrukturu, trenerski kadar ili nešto četvrto?

Tomislav Rupčić

PRIVATNA ZBIRKA

- Prvo i osnovno potrebno je detaljno analizirati rad u mlađim dobnim kategorijama. Bio sam godinama u sustavu nacionalnih selekcija, ali i u klubovima, i upravo je tu temelj svega. Svaki klub koji se ozbiljno bavi razvojem igrača mora biti prepoznat po jasnom planu i programu rada u svakoj omladinskoj kategoriji, isto vrijedi i za nacionalne selekcije. Mora biti jasno definirano što igrači usvajaju u tehničkom i taktičkom smislu u svakoj razvojnoj fazi, a ti programi trebaju biti povezani i usklađeni po vertikali. Dakle, da postoji jasan kontinuitet razvoja od mlađih kadeta pa sve do juniora. Kada definirate programe rada, tada birate trenere za koje smatrate da ih mogu kvalitetno provesti. Naravno, svaki će trener unijeti određene modifikacije, ali će, primjerice, trener juniora točno znati s kojim znanjima i navikama mu dolaze igrači iz kadetskog uzrasta. To je prvi i ključni korak.

Rezultat ili razvoj?

- Nakon toga potrebno je jasno definirati ciljeve rada u mlađim kategorijama: što nam je prioritet: rezultat ili razvoj igrača? U pravilu, to dvoje može ići ruku pod ruku, ali ako razvoj stavite u prvi plan, pristup mora biti drukčiji. Problem nastaje ako su treneri prisiljeni razmišljati isključivo o pobjedi. Tada često dolazi do pogrešaka u samoj selekciji, jer će se birati trenutačno fizički dominantniji igrači, a ne oni koji imaju veći razvojni potencijal, ali su u tom trenutku u zaostatku u fizičkom razvoju. Važno je i kako postavljamo principe igre. Ako želimo da igrači razvijaju naviku igranja u visokom intenzitetu, moramo postaviti sustav igre koji to zahtijeva, s puno protunapada, agresivnom obranom, brzim ritmom i individualnom odgovornošću. U takvom pristupu možda ćete izgubiti koju utakmicu, ali ćete dugoročno izgraditi igrače spremne za suvremene zahtjeve košarke – jasno je poručio Rupčić i nastavio:

- Naglasak je potrebno staviti i na međunarodne turnire. To je veliki problem, jer mladi igrači moraju imati pravilan natjecateljski podražaj za svoju uzrasnu kategoriju. Nije dovoljno samo da u domaćim ligama nastupaju sa starijima, već moraju igrati utakmice protiv svojih vršnjaka i na svojoj razini, kako bi kroz ravnopravan natjecateljski okvir mogli napredovati.

Niste se dotakli infrastrukture.

- Naravno, i infrastruktura je vrlo važna. Ako klubovi u pojedinoj kategoriji mogu osigurati samo dva treninga tjedno u trajanju od sat i pol, to je nedovoljno za ozbiljnu realizaciju bilo kakvog programa rada. To jasno pokazuje da sustav ima strukturne slabosti koje nije moguće riješiti samo entuzijazmom.

Treneri?

- Što se tiče trenerskog kadra, novi Zakon o sportu omogućuje da netko postane trener nakon 180 ili 360 sati nastave i nekoliko položenih ispita, čime dobiva formalnu dozvolu za rad. No, to je tek početak. Nacionalni savez i klubovi moraju dalje sustavno ulagati u edukaciju i usavršavanje tih trenera, jer bez kvalitetnog kadra nema ni kvalitetnog razvoja igrača.

Publika je željna košarke

Što ćemo sa sustavom financiranja?

- Treneri prije svega moraju imati sigurnost u radu. Ne smiju razmišljati o tome da im egzistencija ovisi o jednoj utakmici. Smatram da je nužno uspostaviti drukčiji model financiranja klubova, koji neće biti isključivo orijentiran na rezultat, nego na razvoj, sustavnost i stabilnost. Sve to pokazuje da je situacija izrazito kompleksna. Puno je međusobno povezanih elemenata, a sve se to na kraju reflektira na rezultate seniorske reprezentacije.

Imate li dojam da se košarka (ili sport općenito) u Hrvatskoj danas dovoljno cijeni i podržava u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima?

- Smatram da je publika u Hrvatskoj i dalje itekako željna košarke. Gotovo svaki put kada se organizira utakmica reprezentacije, košarkaška manifestacija ili obilježavanje važnih datuma, poput onih posvećenih Draženu Petroviću, publika to s velikim interesom poprati. To pokazuje da interes i emocija prema košarci nisu nestali.

Što mislite o aktualnom radu Hrvatskog košarkaškog saveza i novim pokušajima reformi?

- Teško mi je davati konkretnu ocjenu ili savjet jer nisam izravno involviran u rad Saveza. Hrvatski košarkaški savez oduvijek pruža potporu klubovima i mladim igračima, ali vjerujem da se određene stvari mogu vjerojatno dodatno unaprijediti.