
Davor Matković (47) hrvatski je košarkaški trener koji gotovo 20 godina živi i radi u Španjolskoj. Za sebe će reći da je izdanak trenerske škole pokojnog Silvija Jenkača - Jenkija, poznatog trenera koji je u Zrinjevcu oformio prvu školu mini-košarke u Hrvatskoj. Matković je bio dio tog projekta, ali je još 2005. otišao u Španjolsku.
- Stigao sam tamo spletom sretnih okolnosti. I bilo mi je jako teško u startu, jer u Španjolskoj priznaju samo najveće strane trenere, osvajače medalja i velikih natjecanja. Svi ostali moraju proći kroz sustav, koji je vrlo opsežan, te sadrži tri razine - priča Matković, koji je tada između 165 polaznika za trenera, bio jedini stranac.
Posao je dobio u malenom klubu Torrelodonesu smještenom na sjeverozapadnom dijelu Madrida.
- Došao sam 2005. godine, a 2016. osvojio sam kao trener u jednom uzrastu djece prvenstvo Madrida u konkurenciji više od 100 klubova, među kojima su bili Real Madrid, Estudiantes i Fuenlabrada. To mi je bila “ulaznica” za ostanak u Španjolskoj u kojoj eto i danas radim.
I dalje ste u Madridu?
- Nisam, u međuvremenu sam se oženio, dobio djecu, kako mi je supruga iz Venezuele, htjela je živjeti južnije i na moru. Tako smo otišli do Marbelle, gdje sad vodim juniore i kadete malog kluba San Pedro. Uz to sam zadužen za edukaciju i napredak ostalih trenera u pogonu, često držim i košarkaška predavanja diljem Španjolske. Lijepo mi je, ne žalim se...
Nema preduvjeta, kamoli uvjeta
Toliko lijepo da se ne bi vratili u Hrvatsku?
- Volio bih se vratiti doma, kako ne. Znate da je svugdje lijepo živjeti, ali je doma najljepše. Međutim, na što da se vratim? Gdje to kod nas mogu raditi u košarci i zarađivati dovoljno da prehranim obitelj, onda da još i košarkaški napredujem, da uživam u poslu u kojem radim? Napokon, nitko me iz Hrvatske i ne zove...
Gotovo 20 godina radite s djecom u Španjolskoj, koja je košarkaška velesila. U čemu je glavna razlika između njihove i naše košarke, koja je sada već u strmoglavom padu?
- Osnovna i najveća razlika je ta da oni imaju bazen od 50 milijuna stanovnika, dok mi od sada već manje od četiri milijuna. To je ogromna razlika. Da bi uopće mogli pomišljati parirati Španjolcima, mi bismo trebali prepoznati svakog našeg talenta i s njim posebno raditi niz godina, kako bi izrastao u vrhunskog igrača. Nažalost, kod nas ne postoje ni preduvjeti za takve stvari, kamoli uvjeti. I zato nam talenti kojih ne možemo imati previše propadaju...
Mislite da imamo talente?
- Imao sam i još uvijek imam priliku susresti se s djecom s naših prostora. Odgovorno i neupitno tvrdim da su djeca iz naše regije apsolutno talentiranija od španjolske djece. E sada, Španjolci imaju sustav u kojem iz svake generacije proberu 20 ili 30 najboljih i s njima dodatno rade kroz godine, dok mi to nemamo.
Španjolci imaju i više novca nego mi?
- Nije novac presudan. Dapače, u Španjolskoj su rijetki treneri koji rade s djecom te mogu živjeti od tog posla. Mogu oni u najvećim klubovima, ostali u pravilu ne. Samo što oni kroz Savez imaju trenere koji se tijekom cijele godine bave tim probranim talentima, te ih onda usmjeravaju u klubove u kojima se s djecom najbolje radi.
Kod nas toga nema?
- Recite mi neki primjer koji će pokazati da griješim? Kod nas je rad s djecom potpuno zanemaren i prepušten trenerima koji u pravilu nisu ni plaćeni ni educirani. Nemoguće je tako ići u korak sa svijetom. Mi 20 godina nismo stvorili šutera, kao ni playa. To je nemoguće s obzirom na talent koji naša djeca imaju. Dakle, tu su djecu očito u previše slučajeva školovali treneri koji nemaju adekvatno znanje da bi ih usmjerili na pravi način. Što je opet normalno, jer kod nas ne postoji sustav educiranja, stalnih seminara, ne postoje treneri koji ispred Saveza obilaze klubove i ciljano rade s tim trenerima. Španjolci to rade i rezultati se vide.
Što je osnovni zadatak trenera koji radi s djecom?
- Izvući od djeteta sve što se može, te ga na pravi način usmjeriti onome što će se od njega tražiti kako bude rastao. Svako dijete je drugačije, svaki od njih ima drugačije probleme, zahtjeve ili očekivanja. Moj je zadatak to prepoznati i pomoći mu na pravi način. Ako mu ja kao trener ne pomognem na pravi način, teško će to dijete kasnije ispraviti ono što ne radi dobro. Zato je odgovornost svih nas koji radimo s djecom jako velika.
Teško je krenuti sam od sebe
Što mi to toliko krivo radimo?
- Ne znam, ali znam da se već godinama ništa ne mijenja. Mi volimo misliti da smo dobri, dok nismo tome ni blizu. Volimo dizati u nebesa neke igrače, neke talente. Dok je to tako, sudarat ćemo se sa zidom. Prije smo imali sjajne kadete i juniore koje nismo znali na pravi način preusmjeriti u seniorske igrače. Sada nam kadeti već igraju B diviziju. To je strmoglavi pad kvalitete. Nisam vidio da smo analizirali gdje griješimo, da smo se skupili i probali pronaći neko rješenje. Ni odnos države prema sportu nam ne ide u prilog. Previše je to problema, previše negativne selekcije. Pa mi ni Udrugu trenera nemamo...
Mislite li da bi to pomoglo?
- To je osnovna stvar koju moramo imati. U današnje vrijeme tehnologije i povezanosti svijet nam je praktički na dlanu, ali teško je krenuti sam od sebe. Treba ti netko tko će te usmjeriti, otvoriti neka vrata, povući neke veze, osmisliti program... Kod nas su treneri prepušteni sami sebi, bez novca, bez podrške. Posljedica je negativna selekcija, koja nas je srozala do amaterizma u košarci. Možemo se lagati da nije tako, ali to nam neće pomoći. Budimo realni, tko god je mogao pobjeći trbuhom za kruhom iz hrvatske košarke - pobjegao je. To je naša stvarnost, uz čast nekoliko ljudi koji su iznimka - zaključuje Davor Matković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....