- Uvijek sam gravitirao prema Zapadu. Nikada se nisam zamišljao u Turskoj. Međutim, po odlasku iz NBA-a, dobio sam ponudu koja se ne odbija - počet će kapetan hrvatske reprezentacije Roko Leni Ukić.
U priči oko Roka uvijek se spominje isto “je li sazreo kao play”?
- Ja imam svoj stil igre, nekome se sviđa, nekome ne, to me prati do 15. godine. A usprkos svemu, opet sam igrao u najbolji europskim ekipama. I uvijek se izborio za minutažu i status. To mi je i dalje cilj. Uvijek će ogledalo moje igre biti uspjeh ekipe. Zato me boli što 2 godine nismo uspjeli ući u top 8.
Mnogi mu zbog ovakvih “europskih snova” zamjeraju da mu “reprezentacija nije prioritet”. Bole li ga takve priče?
- Mene boli jedino kad mi mala ili mali dobiju temperaturu. Ja sam tip koji se ne uzruja baš lako. Čuo sam ja svakakve priče kad je repezentacija u pitanju. Nije istina da mi nije prioritet. Ja bih mijenjao bilo što za reprezentativni uspjeh. Ali sam tip koji ne zna šutjeti. Kažem kako je, onda se to tumači da mi nije stalo.
Kako je onda?
- Suprotno. Jako mi je stalo. Samo, ako neke stvari ne funkcioniraju, bilo da ja ne funkcioniram, ja ću to reći. Da svatko ima takav stav, da krene od sebe, od vrha pa do dna, bilo bi nam super.
Za što je spreman Roko ovoga ljeta s reprezentacijom?
- Za bilo koju opciju.
Nema uvjeta?
- Nemam. Moj jedini uvjet je da bude zdrava atmosfera, da se zna tko pije a tko plaća, da se ima cilj. Hvala Bogu dobili smo dobrog izbornika...
Vranković nije bio dobar?
- Nisam to rekao. Evo, dobili smo čovjeka koji definitivno to može iznijeti na najvišem nivou, čovjek koji je potreban.
Sam se dotaknuo Olimpijskih igara.
- Slažem se s onim što je Novosel nedavno rekao da će nam se tek vidjeti koliko nam znači neodlazak u London poslije Londona. Neke ekipe će skupiti iskustva, a mi ćemo to morati kroz kvalifikacije za EP. A te kvalifikacije se ne mogu staviti u istu rečenicu s ozbiljnim natjecanjem, a kamoli s OI.
Je li sramota što nismo ni u kvalifikacijama za Igre?
- Nije, ima puno većih od nas koji nisu uspjeli. Međutim, žao mi je, znam koliko je bilo lijepo u Pekingu. Koliko mi je značilo karijeri, nakon Igara sam napravio košarkaški uzlet. Velika su mi motivacija OI 2016. Imat ću 31 godinu, bit ću u punoj igračkoj snazi da pokušam učiniti sve budemo u Riu.
Kaže “intervju nije dovoljan da se kaže zašto je hrvatska košarka u problemima, trebala bi knjiga”.
- Ima stvari koje me muče i nema toga jednoga koji se može zamijeniti i da onda sve bude kako treba.
Što, onda sve potjerati?
- Ma ni to nije rješenje. Rješenje je da imamo sreće sa zdravljem, napravimo jedan pravi rezultat s reprezentacijom, da se zakotrlja pozitivna lavina razmišljanja o košarci. Da košarka i utakmice reprezentacije ne budu sve negativno na čemu će Hrvati iskaljivati svoje frustracije i razbijati daljinske. Da se jednom preskoči stepenica, daj Bože uzme neka medalja...
Koliko tu Repeša može pomoći?
- Može puno. Nitko nije kompetentniji od njega. Ljudima je možda glupo što se vrte isti ljudi. Ja mislim da je to prednost. Čovjek koji je bio prije 2 godine, koji je priznao svoje greške, kojeg su svi osudili radi tih grešaka, bio bi glup da ponovi iste greške. Nitko bolje od njega ne zna u čemu je griješio.
Roko od 2001. kad je osvojio europsko juniorsko zlato nije propustio reprezentaciju. I trenutačno ga muče ozljede. Neće opet trebati odmor?
- Vjerujem da ne.
Što ona Hrvatska koja baca daljinske upravljače smije očekivati?
- Znate, meni su najviše u posljednjih nekoliko akcija dizali živce pravdanje i zadavoljavanje osrednjošću. Ljudi kažu da je greška najava velikih rezultata pa neispunjenje, ali ja ne mogu doći i reći 'ja idem na prvenstvo i bit ću sedmi’. Pa ja neću onda biti u toj reprezentaciji. Ja uvijek idem na medalju. Kako možeš vrhunskog sportaša motivirati s 'idemo po 7. mjesto’.
Nije bilo super?
- To nije istina. Ja ću prozvati sebe, najboljeg prijatelja, suigrača, ali volim reći kako je.
I, kako je?
- Konkretno tada da smo odigrali slab turnir. Zadnju utakmicu smo igrali najbolje, nismo imali sreće i ispali smo. Sve prije toga nije bilo na nivou. To nije bilo - to.
Kako bi Hrvatska trebala izgledati na EP 2013. u Sloveniji?
- To nije pitanje za mene. Ja mogu reći samo svoju želju.
A onda je?
- Da budemo najbolji u Europi. Mislim da će 2013. biti dobra prilika jer po mojoj procjeni doći će do priomjene igrača koji su već 10 godina harali europskom košarkom.
Nadamo se doktore Ukiću, nadamo se. Vrijeme je... Ma već je odavno bilo, ali tako se to valjda kaže.
Prošao je Ameriku, Španjolsku, Italiju... Gdje mu je bilo najbolje?
- Najbolje je u Splitu - smije se Roko.
- Svugdje ti je dobro koliko dobro igraš, koliko ti je dobra ekipa. Pa makar to bilo i najveće selo na svijetu.
Razmišlja o povratku u Hrvatsku?
- Ne znam kad ću se vratiti. U svakom slučaju, mogao bih se vratiti prije nego što to ljudi očekuju.
Dobro je upoznat s pričom Nikole Vujčića koji pokušava Split dići na noge.
- To mi je super priča. Dosta sam dobar s Vujom, znam kad je ulazio u to, nije lako... Da mogu, ja bih igrao dvojno, i za Fenerbahče i za Split. Svatko voli igrati za svoj grad.
Koliko je to realno?
- Pa i nije baš. Ne samo radi novca, u mom slučaju ne. Ali kad bi Split sutra igrao Euroligu, kad bi se dvorana napunila, kad bi se mogao nositi s velikim klubovima, da se imaš za što uhvatiti...
Možda bi se nešto pokrenulo kad bi se Roko vratio.
- Nisam prvi koji se pokušava vraćati. Vraćali su se i veći. I Dino Rađa, pa je trajalo nekoliko mjeseci. Općenito u Hrvatskoj nije idealna situacija za sport. Toga treba biti svjestan. Zato nam apsolutno treba to što rade Vujo, Cedevita...
U odluci o povratku kući jednu od glavnih riječi imati će Rokova obitelj.
- Meni je najvažnija sreća i zadovoljstvo obitelji. Važnije mi je da mi mala ne mijenja 15 škola, nego moja karijera.
NBA epizoda
- Glup je svaki koji ima priliku ići, a ne ode. Dobro, možda ne baš glup... Meni to nije - to. Moraš vidjeti gdje su u odnosu na najbolje svjetske igrače i pod cijenu para i bilo čega. Meni je to bilo nezaboravno iskustvo.
Zašto nije uspio?
- Neću reći da nisam uspio. Kad se podvuče crta, tako bi se moglo zaključiti, ali NBA je splet čudnih okolnosti. Nije sve uvijek na tebi. Moraš biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Prva sezona je bila vrlo dobra, izborio sam se za minutažu u Torontu, status...
I pazite sada...
- 75 utakmica, prosjek 15-ak minuta.
Njegove brojke.
- I imao sam odličnih utakmica, međutim, što se dogodilo - ekipa nije kao ekipa dobro igrala. Nismo ušli u play-off, odlučili su se na veliku rekonstrukciju, “tredeali” su 11 od 14 igrača, bio sam posljednji kojeg su “tradeali”.
Onda je 2009. došao u Milwaukee Buckse.
- Došao sam u sredinu u kojoj nisam trebao. Gdje su imali pokrivenu moju poziciju, gdje nisam imao nikakve šanse. Moja odluka bila je da se vratim u Europu.
Da ima priliku vratiti se?
- Opet bih išao. Ali samo ako mislim da je to sredina u kojoj mogu igrati i napredovati. Da se ne nađem opet u situaciji kao u Milwaukeeju gdje sam nakon što sam zabio Torontu 21 poen, sljedećih 8 utakmica proveo u odijelu bez ikakvog razloga. Ponavljam, treba biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Meni nije išlo na ruku, odlučio sam se vratiti i ni za čim ne žalim. Kad pogledam unatrag, sve je to dio priče...