Nedjelja je donijela ono što se - sad već desetljećima - pompozno naziva "Sabor hrvatske košarke", kako bi se valjda izbjegao nešto "birokratskiji" naziv Skupština Hrvatskog košarkaškog saveza. Ovaj Sabor je pak ujedno bio i izborni - redovni, da ne bude zabude - nakon što je krovnu kuću naše košarke (još jedan pompozni naziv) od ostavke posljednjeg izabranog predsjednika, Stojka Vrankovića, posljednjih dvadesetak mjeseci vodio dotadašnji dopredsjednik Nikola Rukavina. Čija se funkcija - i to je šira javnost saznala u predvečerje priprema za ovaj Sabor - u međuvremenu profesionalizirala za mjesečnu plaću od oko četiri i pol tisuće eura bruto pa predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza više nije volonter, čime se "busalo u prsa" prethodno vodstvo.
Otkad je pak Rukavina preuzeo Savez, u niti pola mandatnog razdoblja imenovao je prvog čovjeka struke (Aco Petrović) koji je odrađivao i ulogu v.d. izbornika, da bi sve te funkcije napustio nakon što je Upravni odbor - na njegov prijedlog, to uvijek treba naglasiti - izabrao Josipa Sesara, a ne Darija Gjergju koji je - barem sam tako kaže - bio njegov favorit.
Spominjalo se i tada, prije koji mjesec, kako Acu Petrovića ne zadovoljava funkcija sportskog direktora, već da cilja na predsjedničku, ali to nitko nije potvrdio. Kao ni bilo kakav drugi pokušaj kandidature za koju, uostalom, nije ni bilo vremena, s obzirom da je izborni Sabor sazvan u vrlo kratkom roku...
Kako bilo, Nikola Rukavina je u nedjelju u jedan zagrebački hotel došao kao jedini kandidat s potrebnim potpisima zastupnika, ususret tim "izborima" objavio je kako kazneni proces koji se vodi protiv njega kao odgovornu osobu za tragediju u dubrovačkoj HE Plat nije prepreka za kandidaturu, kao što problem nije ni profesionalizacija funkcije s obzirom da ona nije ceremonijalna.
Sve legitimno. Barem za sada. Kao što je i Rukavina legitimno izabran sa 60 glasova zastupnika. Od 60 prisutnih. Kao u dobra stara vremena, odnosno kao uvijek na "Saboru hrvatske košarke". I kad se birao Ivan Šuker, i kad se birao Danko Radić, i kad se birao Stojko Vranković... I sad kad se izabrao Nikola Rukavina.
Uglavnom, u hrvatskoj košarci se mijenjaju predsjednici, izbornici, treneri, igrači, suci, delegati... Jedino se ne mijenja način funkcioniranja. A to je pak najveći problem. I tu nije bitan ni Rukavina, ni njegov kazneni proces, ni bilo kakva "slamka" za koju se hvataju oponenti načina na koji "oduvijek" funkcionira hrvatska košarka. Iz vrlo jednostavnog razloga. Taj nas je način funkcioniranja doveo do dna. Bez obzira na "bombone" koji su novom/starom predsjedniku ispadali iz usta prilikom nedjeljne inauguracije.
Sintagma "jedina istina" ne bi trebala ni postojati jer istina bi sama po sebi trebala biti samo jedna, dok je istina hrvatske košarke takva da nam reprezentacija igra pretkvalifikacija za baš sva natjecanja, da nam mlađe selekcije posljednjih godina redovito ispadaju iz Divizije A, dok se daleko teže u nju vraćaju, da na velikom seniorskom natjecanju ozbiljan rezultat nismo napravili od četvrtfinala OI u Riju prije sedam godina, što je bio "eksces", nikako pravilo u posljednje desetljeće i pol za našu reprezentaciju, da nam klubova već pet godina nema u europskim natjecanjima, da posljednja dva prvaka, Cibona i Zadar, već godinama nemaju ni za plaće radnoj zajednici, kamoli igračima...
Jedini put kojim hrvatska košarka ide već jako dugo je put prema - dolje.
I opet, šezdeset zastupnika je u nedjelju izrazilo svoje zadovoljstvo, svih šezdeset je prihvatilo jedinog kandidata koji im je ponuđen. Što bi, valjda, trebalo značiti da su zadovoljni stanjem u hrvatskoj košarci. Što je onda, valjda, dobro jer na ovakav se način sigurno ništa neće promijeniti. Isti način funkcioniranja može donijeti samo isti ishod. Dakle, idemo dalje prema dolje...