Kad je završio svoju posljednju sezonu aktivnog igranja i time okončao veliku karijeru, Marko Tomas, koji je u siječnju napunio okruglih 40 godina, uzeo je predah. Za čovjeka koji je sportska enciklopedija i koji je sportski fanatik, teško je bilo reći da se maknuo od svog sporta. Jer, gledao je sve što je mogao i puno je razgovarao sa svojim prijateljima iz svijeta košarke.
Bilo je jasno da će se Marko Tomas jednog dana vratiti u hrvatsku košarku i da će u noj imati svoju ulogu. Dogodilo se to imenovanjem Krune Simona sportskim direktorom HKS-a. Simon je prihvatio tu funkciju, ali je znao da se mora okružiti ljudima kojima vjeruje, s kojima je na kraju dana odrastao i za koje je siguran da razmišljaju na isti način o košarci. Marko Tomas se u sve to uklapao kao idealan fit. Konačno, ovoga tjedna je donijeta i odluka kako će Marko Tomas biti desna ruka Kruni Simona, kako će uz svoje ima imati funkciju glavnog skauta HKS-a.
- Kruno i ja smo se brzo dogovorili. Razgovarali smo i ranije o tome gdje nam je košarka, koji su tu problemi. Uzeo sam određenu pauzu od košarke nakon karijere, ali uvijek sam znao da je samo pitanje vremena kad ću opet biti tu. Kruno i ja se dosta družimo, teme su uvijek košarkaške, a u svemu ovome smo prepoznali zajednički cilj.
Što je uopće radio Marko Tomasu posljednje četiri godine otkako je zaključio svoju posljednju igračku sezonu u turskom Gaziantepu?
- Pratio sam sve, možda sam više bio posvećen karijeri brata, ali pogledao sam dosta utakmica, kao što to i dalje radim. Unutra sam, ali ovo je sada je posve noga uloga. Radimo planove, organiziramo se i imamo volje za sve što nas čeka.
Danas su to ljudi od 40 godina, ali u košarci su Simon i Tomas zajedno posljednjih 25 godina.
- Ja sam završavao osmi razred, a Kruno je završavao sedmi. Moj brat Ivan je već stigao u KK Zagreb, a otišli smo na čuveni kamp na Badiji na kojemu smo bili dva, tri tjedna. Od tada se znamo. A kasnije i kad nismo igrali zajedno u klubu, bilo smo zajedno u reprezentaciji.
Odmah je Tomas spomenuo zajednički cilj. Koji je to zajednički cilj koji su si ispred sebe postavili Simon i on?
- Nije nikakva novost da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. Glupo je reći kako smo dotakli dno, jer ma tu dosta stvari koje su i dalje dobre. Šteta je tog peha da se nismo kvalificirali na Eurobasket. Mi imamo primaran cilj pokušati dignuti stvari u mlađim kategorijama. I tu nećemo ništa moći bez zajedničkog rada i dijaloga s klubovima u kojima igrači provode 80 posto svojeg vremena. Mi ćemo nastojati raditi češće tijekom godine okupljanja najboljih igrača, pratit ćemo sve talente, biti stalno prisutni i nastojati da svima bude bolje.
Što konkretno znači funkcija glavnog skauta HKS-a?
- Naš je zadatak odabrati u selekcijama igrače koji jednog dana trebali biti nositelji u reprezentativnim selekcijama. Za tako što valja zaviriti u svaki kutak Lijepe naše i pokušat ih pronaći. Talenata ima i u malim sredinama, najlakše je uzeti za neku selekciju najbolje igrače četiri, pet naših najboljih klubova, ali tu treba pročešljati puno šire. Kao što se valja baviti s našom dijasporom, i to od Amerike do Australije. Igračka baza je manja, ali i dalje je to dosta djece. Posla ima i on će biti dosta zahtjevan.
Posebno setu važnim čini imati registar igrača koji su u dijaspori, a zbog svojih korijena bi mogli participirati u reprezentaciji. Upravo se u SAD-u, na sveučilištu, pojavio stanoviti Joe Grahovac, koji ima hrvatske korijene...
- To će biti jako važno, napraviti listu igrača, informirati se o svakom o tih igrača, pristupiti mu. Na nama je da se prihvatimo posla i češljamo sve te liste, pronađemo igrače. I da izgubimo putem što je manje moguće talenata, jer neki od njih prestaju trenirati zbog neadekvatnih uvjeta i to je po mom mišljenju jedan od najvećih problema. Treba tu pronaći zajednički jezik s klubovima, roditeljima, ostvariti normalan dijalog i pronaći neko rješenje.
Svakako je tu važno napraviti sve da neki daroviti igrači prestaju igrati. Imamo ne tako davni slučaj Nika Slavice...
- Budimo iskreni, takvih je stvari bilo i ranije, ali možda se nisu primjećivali jer je baza igrača bila veća. Znamo gdje smo, kao što smo svjesni da je nedopustivo da takvi igrači nestanu.
Tu je i ta priča oko mladih selekcija koje su sve u B diviziji.
- Krajnji cilj jesu igrači, a ne rezultat u mlađim kategorijama. Bilo bi bolje da naše selekcije, jasno je to, igraju A divizije, jer im to donosi natjecanje s boljim protivnicima. Opet, ja nisam protivnik odlaska naših igrača na sveučilišta u SAD. Ako su dobri igrači, ako budu tamo napredovali, od toga će na kraju dana imati koristi i naša košarka. Odlazak tih igrača može biti problem za našu ligu, ali ako se oni izbore za minutažu na sveučilištima, oni će na kraju dana napredovati i od toga će korist imati reprezentacija. Nismo samo mi u tom problemu, i drugi su, ali iz toga treba izvući najveću moguću korist za nas. Konačni naš cilj je stvoriti što više igrača sposobnih igrati za reprezentaciju.
Komentari (1)