Opet smo tu i nismo nigdje. To je otprilike bio sukus razgovora u gluho doba noći. Bojan Bogdanović je, naravno, gledao. I nervirao se. Iz Salt Lake Cityja nije to izgledalo ništa drugačije nego uz parket, nego u Hrvatskoj. Nije mu bio jasan sudački kriterij, zapravo to je politički korektna opis onoga što je mislio o suđenju kojega imala Hrvatska kontra Slovenaca. Iako, na kraju dana, to nam neće pomoći. Neće niti klincima koji su pokazali da bi jednom mogli biti vrhunski, a ne prosječni, što je u jednoj od najpoštenijih izjava u povijesti hrvatske reprezentacije kazao kapetan Pavle Marčinković o sebi i onom faulu kojega je napravio u zadnjoj minuti za odlučujuću slovensku tricu uz dodatno bacanje.
Hrvatska je mogla za ovaj ciklus biti nešto iskusnija, ali to ne znači kako bi prošla bolje u uvodnoj utakmici. Više nego je to bilo potrebno o tome je zborio, pa je izgledalo kao da traži alibi, Veljko Mršić. Na kraju dana to neće biti važno, cilj je odlazak na SP, a za taj odlazak ostala je utakmica manje. Trebat će nam osam pobjeda, trebat će uhvatiti četiri do konca lipnja. U bilo kojoj matematici koja bi jamčila prolaz nužno je dobiti u Finskoj. Sve ostalo spada u sferu nemogućeg, poput pobjede nad Slovenijom u Ljubljani. S Lukom Dončićem.
Klinci koje je Mršić promovirao, stoga, u Espoou u nedjelju ne trebaju igrati za dojam, prva je prošla, do druge će biti tri dana i ništa više neće biti kao prvi put, jer tako je to uvijek, i u životu i na parketu. Klinci koji su odrasli u 40 minuta moraju nekako do pobjede u nedjelju. Zbog sebe samih, zbog svojih karijera prije svega. Zbog činjenice da se niti jedna vrhunska, a ne prosječna generacija kakvih smo se nagledali u prošlosti, ne odgaja kroz poraze nego kroz pobjede.
Kako do nje doći? Pustimo na stranu penale koji su otišli debelo ne slovensku stranu, pustimo i neke otvorene promašene trice u završnici i uhvatimo se onoga što je meritum. A to su detalji, to su one sitne stvari u igri koje se i te kako mogu popraviti do nedjelje.
Veljko Mršić je izrotirao svih 12 ljudi u prvom poluvremenu i nekima od njih koje je vadio iz igre razbijao je ritam. Mlada je ovo momčad i nije se mogla toliko umoriti da za tri dana ne bi bila u stanju igrati. Visoki intenzitet je u redu, ali je u redu i otići na poluvrijeme s prednosti jer ju je Hrvatska svojom igrom i te kako zaslužila u prvih dvadeset minuta. Tu je bio prvi problem.
Ostalo se dogodilo u čistom čitanju utakmice. Bio je nesrazmjer u faulima, ali isto tako radili su se nepotrebni prekršaji, hvatalo se rukama na deset metara od koša napadača, i to u bonusu. To se ne smije. Neshvatljivo je ako Žiga Dimec čuva Roka Prkačina da se za Prkačina na izolira jedna strana i da ovaj napadne driblingom sporijeg čuvara. Ne bi se trebalo događati i da Filip Bundović traži i od klupe, a valjda i suigrača da mu se spusti lopta jer se osjeća nadmoćnim nad Jurijem Macurom u igri leđima prema košu, a lopta mu ne stigne u ruke. Nepojmljivo je, nadalje, i da Lovro Gnjidić ne napadne koš u barem tri navrata u drugom poluvremenu, kad su Slovenci zaboravili da ga trebaju usmjeravati ulijevo. A svaki je put kad je stao s driblingom mogao do zakucavanja. Neshvatljivo je, ako želite, i da Matej Rudan odigra sjajno otvaranje, pa onda skupi tek pokoju minutu do sirene.
I to su detalji koji bi trebali biti bolji do nedjelje. Pa bi to uz svu agresivnost, želju, htijenje i borbenost koju nosi ova mladost i zbog koje je pokupila simpatije na svom debitantskom balu, trebalo biti dovoljno za Fince.
I ne treba niti pričati o tome kako će ova momčad biti najbolja u proljeće 2023. kad će se igrati posljednji ciklus ovih kvalifikacija. Jer do tamo se, ako se ne krene s pobjedama već u Finskoj neće niti stići, a i ako se i stigne, tada bismo bez brzog početka pobjeđivanja bili debelo bez šansi za prolaz na SP.
A cilj je jasan. Treba otići na SP, jer nam to onda otvara šansu i za Igre. I Bojan Bogdanović neće morati sljedeće ljeto igrati svoju oproštajnu utakmicu za Hrvatsku.
Da, s mladosti. Ovom mladosti. Ali, ne s mladosti koja u startu ima opravdanja za mogući kiks. Takvi, oni koji idu linijom manjeg otpora, ne postaju vrhunski. Samo prosječni.
A ovi klinci to ne bi trebali biti. Barem neki od njih.