Od 1984. do 1998. je Michael Jordan odigrao 11 punih i dvije djelomične (ozljeda 1985. i povratak iz mirovine 1995. nakon pauze od godinu i pol) sezone za Chicago u kojima je - to već znaju i vrapci na grani - kroz devedesete osvojio šest naslova prvaka. Ukratko, Najveći je vodio jednu od najvećih NBA dinastija svih vremena. Koja je izgrađena ni iz čega, odnosno u Chicagu je sve krenulo tek izborom Jordana na draftu 1984.
Ako pak uzmemo u obzir da su 14 godina kasnije Bullsi postali ono o čemu je mladić sa sveučilišta North Carolina sanjao po dolasku u ligu, činjenicu da je generalni manager Jerry Krause u okviru jednog desetljeća sastavio dvije šampionske generacije u kojima su jedine poveznice na parketu bile Michael Jordan i Scottie Pippen, mogli bismo doći do zaključka kako su tih godina u Chicagu igrali brojni velikani...
Međutim, tek letimični pogled na tri najbolje petorke Bullsa u Jordanovoj eri sugerira nešto potpuno drugo. U 13 sezona je Michael Jordan igrao s još 'samo' četiri člana Kuće slavnih. S tim da su dvojica među Bullse stigli odigrati posljednje sezone velikih karijera - George Gervin 1985. kad je Jordan zbog loma stopala odigrao tek 20 utakmica u sezoni i Robert Parish koji je 1997. s nepune 44 tek u dva navrata odigrao ukupno 18 minuta u doigravanju na putu do naslova prvaka.
Grant uz rame Toniju
Neusporedivo, recimo, s Larryjem Birdom i Magicom Johnsonom, koji su u Celticsima i Lakersima igrali s po šestoricom igrača koji će kasnije biti primljeni u Hall of Fame. Ili LeBronom Jamesom, kojem su suigrači bili Shaq O'Neal i Ray Allen, već sad stanovnici Kuće slavnih, kao i Dwyane Wade te Chris Bosh, skorašnji 'ziceri' za to najveće priznanje jednom košarkašu.
Ono čemu se svi nadamo je da će se Jordanu u Springfieldu uskoro priključiti još jedan bivši suigrač, onaj koji je u ovom našem izboru upao u prvu petorku iz razloga jer nesumnjivo spada u Top 5 onih s kojima je Najveći dijelio svlačionicu. A ako ga je najtrofejniji NBA trener svih vremena Phil Jackson mogao uvrštavati u početnu petorku kao playmakera te ga na istoj poziciji vrlo često koristiti u okviru pojedinih utakmica, Kukoč je tu zaradio svoje mjesto i u idealnoj petorci Jordanove ere u Bullsima. I to je mjesto zaslužio doprinosom u osvajanju posljednja tri naslova prvaka. Kao što je tu zbog doprinosa u prva tri i Horace Grant, sjajni krilni centar koji je nakon odlaska iz Chicaga još jednom došao u veliko finale s Orlandom te na kraju karijere uzeo još jedan prsten s Lakersima.
Kukoč i Grant na papiru izgledaju itekako kompatibilno s tercetom Jordan - Pippen - Rodman, vjerojatno najboljom obrambenom osovinom u povijesti NBA lige. Napad? Funkcioniralo bi i to, nemajte straha...
I sad dolazimo do onoga čime se zapravo dokazuje da je Michael Jordan bez sumnje najveći svih vremena. Naime, u drugoj najboljoj petorci njegovih suigrača, uz već spomenutog Gervina, samo su Charles Oakley i Bill Cartwright upisali po jedan nastup na All-Staru, i to kad nisu igrali u Chicagu. Kao što je i naš 'starter' Grant All-Star bio samo u sezoni dok je Jordan igrao baseball. Jaka karika ove druge petorke Bullsa je pak Ron Harper, bek koji se sjajno uklapao u sustav Phila Jacksona, priučeni playmaker koji je 'doktorirao' trokut napad legendarnog pomoćnika Texa Wintera i pritom odrađivao golemi posao u obrani. Ili kako je to objasnio John Paxson, playmaker Bullsa u prvom 'three-peatu'...
Kratak popis
- Prvo moraš shvatiti i prihvatiti ulogu igrača iz sjene te se potom prilagoditi Michaelu, pobrinuti se da on bude siguran da na tebe može računati u najvećim bitkama.
I zbog toga je Paxson postao svjetski poznat kad je pogodio odlučujući šut za naslov prvaka 1993. protiv Phoenixa, a isto je ponovio i njegov učenik Steve Kerr četiri godine kasnije protiv Jazzera. Pa su dva beka s prilično skromnim NBA karijerama stigli do toga da ih tu uvrstimo u najbolje petorke Jordanovih Bullsa. Iako je, recimo, B.J. Armstrong možda bio i bolji igrač od obojice, ali on nije bio toliko kompatibilan s Jordanom pa je tu tek u trećoj petorci s Lucom Longleyjem, startnim centrom Chicaga od '95. do '98.
Izbor zaokružujemo s Orlandom Woolridgeom, ponajboljim igračem Bullsa u prvoj polovici osamdesetih, i Craigom Hodgesom, još jednim tricaškim specijalistom, čije mjesto u trećoj petorci Jordanove ere pokazuje koliko je zapravo kratak popis vrhunskih košarkaša koji u igrali uz Najvećeg.
Kad bismo ih pak rangirali po onome koliki im je doprinos bio u osvajanjima naslova prvaka, iznad svih odskače, naravno, Pippen, na drugo mjesto bi trebao ići Rodman, treći je Kukoč, četvrti Grant, peti Harper...