Nakon što je završio juniorski staž, vrlo pristojan juniorski staž u Zrinjevcu, Marin Rozić je jednu sezonu proveo u Italiji, igrao je za Livorno. I 2004. godine, u ljeto te godine pojavio se u Ciboni.
Priča koja se poslije godinama prepričavala po Ciboni, išla je otprilike ovako... Božo Miličević, tadašnji svemoćni direktor kluba, pitao je Rozića.
- Koliko si visok?
- Dva metra.
- A u štiklama?
Božo se šalio, ali u njegovim šalama uvijek je bilo i nešto istine. Ovo sa štiklama trebalo je značiti kako Miličević nije znao zapravo što može Marin Rozić donijeti Ciboni i zašto bi ga kvragu on potpisao to ljeto. Konačno, stigao je Rozić tada, ne na preporuku trenera, već na preporuku igrača...
Neopisivi san
Te 2004. godine nitko nije mogao naslutiti što će sve ostati iza Marina Rozića i njegovih 855 utakmica odigranih za Cibonu, rekorda koji će teško netko stići. Kraj je za Rozića stigao na način na koji nije očekivao, nije ga dočekao u dresu, ispred pune dvorane, niti ga je dočekao podižući trofej namijenjen prvaku, što je također bila jedna od maštarija ovog Mostarca koji će vječno ostati zapisan u povijest kluba.
.jpg)
Kraj je stigao zbog nekakva virusa koji je paralizirao svijet.
Marin Rozić je odigrao više nego itko za Cibonu, usput je potpisao osvajanje sedam naslova prvaka Hrvatske, ima i dva osvojena Kupa te ono osvajanje ABA lige iz Beograda 2014. godine.
- Kad se sjetim cijele karijere, prvo mi na pamet dođu ti beogradski dani kad samo osvojili ABA ligu. To je jedan san. Nešto neopisivo - uvijek je znao govoriti Marin Rozić.
Iako će zbog godina igranja u ABA ligi postati vlasnik raznih rekorda, onaj detalj koji će uvijek obilježiti Marina Rozića kao igrača jest nešto što se ne vidi niti na jednoj statistici. Marin Rozić je do teške ozljede, puknuća Ahilove tetive u siječnju 2010. godine, bio jedan od najboljih obrambenih igrača na europskim parketima. Ako ne i najbolji. Onaj koga je u tim godinama, posljednjim nultim godinama 21. stoljeća, uzeo Marin Rozić pod svoje nije se nešto naigrao. Osim dvojice. Barem se ovaj novinar sjeća dvojice.
- Sve sam napravio kako treba, bio sam s nogama blizu, u njemu, s rukom oko očiju, tijelom uz tijelo. Sve sam napravio što sam trebao. I on je zabio.
Tako je Rozić ispričao jednom iskustvo s čuvanjem Dirka Nowitzkog, vjerojatno najboljeg europskog košarkaša.
Bio i prvi čovjek kluba
S drugim je dijelio svlačionicu. Ime mu je bilo Alan Anderson. Za ovog novinara najbolji Amerikanac koji je ikada igrao za Cibonu. Ovo je razmišljanje Rozića s treninga pod Tornjem.
- Nikada to nisam doživio. Ja sam ga čuvao, a on mi je kazao; “Pazi, sad ću ti tri puta otići na desno, onda dva puta na lijevo. I svaku ću ti zabiti.” Znao sam gdje će ići i svaku mi je zabio.
Toliko je dobar bio Alan Anderson.
I da se nije dogodila ta ozljeda Ahilove tetive, jedna od najtežih ozljeda uopće, Marin Rozić vjerojatno ne bi ostao u Ciboni toliko dugo. Uostalom, upravo tada, na prijelazu 2009. na 2010. godinu, deset dana ranije od ozljede, stigla je ponuda Benettona. Nešto ranije ga je zvao Dražen Anzulović u Charleroi, imao je i ozbiljnu ponudu Virtusa iz Bologne. I svakako bi odabrao jednu. Ali, onda se ozlijedio. I da bi situacija bila teža, prvotna operacija u zagrebačkoj Traumi nije uspjela, pa se Rozić nije mogao oporaviti do početka sezone 2010./11., nego je morao ići na novu operaciju, ovaj put u finski Turku kako bi noga donekle bila spašena.
Nikada nakon toga Marin Rozić više nije bio onaj stari, nikada nakon toga, osim dvije utakmice u kvalifikacijama za SP proteklog proljeća Marin Rozić više nije bio kadar za reprezentaciju, nije se više niti spominjao odlazak u inozemstvo.
Ali je u njemu još bilo dobre košarke. Marin Rozić je svakom novom sezonom dobivao patinu u svojoj igre, počeo je kreirati za druge, što mu nikako nije bilo u opisu posla one 2004. kad je stizao pod Toranj. Bio je igrač na kojega se uvijek moglo osloniti. Na koncu, od 2009. godine Marin Rozić bio je i kapetan Cibone. Punih 11 godina.
I puno je toga u toj karijeri bilo drugačije. Recimo, u jednom trenutku, jedne noći na kraju 2010. godine ili je to već bila 2011. godine, sada je i nevažno, Marin Rozić je 24 sata bio i prvi čovjek kluba. U tom trenutku se mijenjala Uprava kluba, jer su u Cibonu - ne bi li je spasili, ali eto, to još ne uspijevaju niti danas - stizali ljudi iz Grada Zagreba. Rozić, tada jedini član Skupštine kluba, bio je 24 sata čelnik kluba.
Živio i živi Cibonu
Doživio je Cibonu, ušao je u takvu od koje su drhtali najveći europski klubovi, a odlazi iz Cibone od koje ne strahuju niti u najvećom balkanskim kasabama. Odlazi u mirovinu u trenutku kad klub ima pet igrača (Bundović, Ramljak i tri klinca - Rašić, Gnjidić i Branković) pod ugovorom, tu je i trener Velić, koji ima dva ugovora, i to smo saznali, a tu je i samo jedan zaposleni, direktor kluba Domagoj Čavlović. Ostali su na burzi.
Postojala je ideja da Marin Rozić nakon okončanja karijere bude i sportski direktor Cibone. Što će od toga biti pokazat će mjeseci ispred nas. I hoće li se Cibona uopće spasiti...
Marin Rozić svakako je jedan od onih koji živi Cibonu. Nisam siguran da ih je puno takvih bilo posljednjih godina pod Tornjem. A nekada je to bio uvjet, jedan od uvjeta da budeš dio kluba.
Nekada se grozi ovoga Sada.