I dok je Roko Prkačin plakatno lice novog vala Ciboninih klinaca čiji talent izlazi na površinu, osvajanjem juniorske ABA lige u prvi plan gurnuta je još nekolicina njegovih vršnjaka.
Iz kluba poručuju da će ovih dana Prkačin dobiti društvo među seniorima, pa će tako prvoj momčadi biti priključeni i Lovro Gnjidić, Dino Bistrović te Danko Branković. Baš potonji zajedno s Prkačinom čini nesebični “front-court” koji je pomogao Ciboni da u finalu regionalne lige svlada Crvenu zvezdu. Prkačin je osim nagrade za najboljeg kadeta Europe, “saznao” i da je najbolji igrač regije, zaradivši MVP nagradu turnira.
Roko u jako kratko vrijeme napreduje ogromnim koracima...
- Gledam na to kao nagradu za dosadašnji rad. Ulažem u ovo, stalno razmišljam o ovome i mislim da je to samo rezultat rada i truda.
Podsjećate na Darija Šarića, s time da stručnjaci kažu da imate i bolje fizikalije...
- Ne želim se uspoređivati s Darijem, imam 16 godina, daleko sam od toga, on je NBA igrač.
Imate li ti neke svoje uzore?
- Htio bih biti svoj (smijeh). Želio bih pronaći svoj stil, svoj način igre, mislim da je to za mene najbolja opcija.
Igrate na poziciji krilnog centra, s koje često razigravate suigrače...
- To je samo rezon košarke. Vidim slobodnog igrača i dat ću mu loptu, nisam jedini igrač u momčadi. Da nema mojih suigrača koji su odlično odradili turnir, ne bih bio ni blizu ovog MVP trofeja.
Roko Prkačin
Je li za vas košarka bila prirodan izbor s obzirom na oca Nikšu - dugogodišnjeg kapetana hrvatske reprezentacije?
- Je. Otkada znam za sebe vječito sam u dvorani. Kao mali sam u Istanbulu u Efesovoj dvorani bio puno. Tako da je košarka neupitno bila moj izbor, obožavam taj sport i živim za njega.
Koliko se sjećate oca kao igrača?
- Ne baš puno. Ali imam neke flasheve u glavi, ali ne mogu pričati i uspoređivati nas.
Jeste li ikada zaigrali jedan na jedan?
- Jesmo u šali. Ali on nije baš fizički spreman. Ali da se zna, izgubio je 5-11, haha. Međutim, kada bi on bio spremniji mislim da ne bih imao šanse.
Koliko je važno imati takvog roditelja?
- Meni to neopisivo puno znači. Druga djeca koja nemaju tako nešto često se znaju pogubiti i otići na krivu stranu i krenuti za krivim ljudima. Otac mi želi najbolje, ne gledajući nikakav interes. Ponude? Ne razmišljam o tome, jer meni je ovdje lijepo, imam sve što mi treba i ne vidim razloga da idem u inozemstvo da slučajno ne bi nešto preskočio u svom razvoju - podvukao je Prkačin, a slično razmišlja i Branković, koji ističe da ne misli juriti za unosnim ponudama nego da želi proći sve stepenice u svom košarkaškom razvoju.
- Znam da je teško odoljeti tim ponudama, ali važniji mi je napredak. Tako na to gleda i obitelj, jasno da bi pomogli ti financijski prihodi, ali treba ići korak po korak, kaže 215 centimetara visoki centar kojega krasi mekana ruka i osjećaj za dodavanje. Baš su takvi centri na visokoj cijeni kako u Europi tako i u NBA ligi...
Roko Prkačin
- Osjećaj za asistenciju mi je ostao jer sam još kao mlađi igrao na poziciji playmakera, tako da mi je ostala ta asistencija i šut. Ali sada se trebam fokusirati na rad ispod koša, i baš se pripremiti za taj fajt. Nedostaje mi mase, brzine i okretnosti i na tome trebam raditi.
Ali visinu imate...
- Haha, da. Mislim da mi je ovih 215 cm sasvim dovoljno.
Je li košarka bila prvi izbor?
- Košarku sam krenuo trenirati s deset godina, u trećem razredu. Prvo sam počeo u Maksimiru s dvije godine starijima jer tada nije bilo još mojeg godišta. Prije toga sam trenirao plivanje, ali je to završilo loše jer sam zaradio upalu pluća. Da se nisam počeo baviti košarkom, ne vjerujem da bih se mogao normalno razvijati, bio bih vjerojatno nespretan. Sve se fino izgradilo zahvaljujući sportu.
Roko nam je rekao da nema nekog posebnog igračkog uzora, imate li ga vi?
- Rijetko kada pogledam neke ‘highlightse’ nekog NBA centra, ali često gledam Jana Veselýja, on mi je uzor. Recimo, volio bih biti kao on, ali idem svojim putem.