Ako je netko baš jedva dočekao da završi vražja 2019., da okrene novi list u 2020., onda je to Vjekoslav Lokica. Zacijelo ste se upitali gdje je taj nogometni trener? Kao da je rubrika kucamo na vrata zaboravljenih asova. Ili, gdje su, što rade? Nema Lokice u vrteški svakodnevnice, nema ga u izboru kandidata ovdje ili ondje, da ne spominjemo odmah Hajduk koji mu je ostao još tamo od 2001. nedosanjani san. Tko sve nije bio trener Hajduka, a Lokica nikad...
Ali, nije Hajduk u središtu priče. Nego zlosretna mu godina koja ode konačno; doba što se svakojakom pegulom nakalemilo na Vjeku i odvelo ga na marginu nogometnih zbivanja. Pričamo i vrtimo film životnih tuga i tegoba. Godina u kojoj je ostao bez oca i majke, u kojoj mu je i supruga Žana Lelas bila načas hospitalizirana: ranije poznata košarkašica, a sada trenerica vlastitog ženskog košarkaškog kluba KAŽL (to je košarkaška akademija Žane Lelas), piše Slobodna Dalmacija.
Od stresa je i sam Lokica ljetos završio u bolnici, ali - kucamo o drvo – dobro je i uredni su svi nalazi. Pa da na sve to dodamo i kako mu je nedavno umrla i prva supruga Srđana. Iz tog ranijeg braka Vjeko ima troje djece. Sa Žanom ima kćer Niku, darovitu košarkašicu od 16 godina, a iz prvog braka sinove Ivana i Gorana, te kći Lanu.
Tema je nimalo ugodna: odakle da počnemo sa starom, naboranom godinom koja je toliko nevolja stavila na Lokičina pleća: - Okrećem novi list, a iz krize izaći ću još jači! Kako se ono kaže, što te ne ubije, ojača te! Pa se tako i ja ne dam.
Lokicu, a sad mu ide 55., znamo kao starog borca; energičnog stručnjaka, neumorne volje. Talent nogometnog trenera rasipao je odavna u prvoligaškim klubovima, često i u inozemstvu. U zadnje vrijeme pamtimo rumunjski Brasov, pa onda i odlazak u Kinu, i to iz redova Splita. To u Kini, još 2017. godine bio mu je posljednji angažman.
- Morao sam prekinuti, baš sam se trebao posvetiti roditeljima, okolnosti su tako nalagale, to je bila moja sveta obaveza i dužnost. Bili su u sve težem stanju, ovisni o brizi i pomoći. Živjeli su u Mimicama, pazio sam ih zadnje dvije godine, skoro svaki dan putovao na relaciji Split – Mimice. I u ožujku mi je najprije umro otac – priča nam. Nastavio je:
- Bilo je to strašno iskustvo, otac Stjepan, a svi su ga zvali Boris, ne znam ni ja zbog čega, umro je iznenada. Jest da je imao 86, ali iznenada. Dogodilo se da je pred samoposlugom u Omišu pao i izdahnuo. Krenuo je i srušio se. I onda te zovu na mobitel, otac vam je umro, a ja taman da ću do njih. To je šok.
Bio je to početak šokova:
- Majka Filipa, Filka, ostala je sama sa svojih 75 godina i trebala je još više pažnje. Otkad je otac umro, moj sin Goran i ja preuzeli smo svu brigu o njoj. Nije htjela ići u dom, nije htjela iz kuće. Od bolesti i tuge preminula nam je nedavno, početkom prosinca. Sve mi je to još tako friško.
Lokici se steže grlo dok to priča, a i nama je neugodno, po svježim ranama mu kopamo: - Najteže mi je što me molila da je ne vodim iz kuće, a morala je u bolnicu. Vodi me kući, tražila je, a kako da joj udovoljim?! Željela je izdahnuti u svojoj kući u Mimicama.
Teški su to momenti, posebno za sina jedinca.
- Majka Filka ugasila se u bolnici i ta majčina posljednja želja, da je vodim kući, proganja me u mislima. Te njene riječi i sklopljene ruke daj mi, sine, da umren doma... A kako da joj udovoljim? Otac se srušio od srca, a majku je odnijela upala pluća, međutim kažu da se upala naslonila na karcinom kojega ranije nismo bili svjesni. Tako je i ona naglo otišla. Ja doslovce dvije godine ništa u nogometu nisam radio. Odbijao sam angažmane od Egipta, do povratka u Kinu, nisam se htio odvajati od roditelja. To je intima koju svatko proživljava na svoj način i zna najbolje sam za sebe kako mu je.
Nije to bilo sve, puštamo Lokicu da uhvati malo zraka, ne namećemo se, a priča teče dalje:
- Ne, nije to sve, a nije ni meni lako sve prepričavat. Supruga Žana je hvala bogu dobro, prošla je svoj stres ljetos i bolničko liječenje. Ja sam također svoje prošao kad sam zbog pregleda i kontrola bio hospitaliziran. Sve je dobro, samo što više ne trčem svoju nekadašnju porciju po Marjanu. Malo sam smanjio ritam, trčem samo do Bena, s moja dva psa. Oni su mi veselje u najtežim trenucima tuge.
Pokazuje nam sliku sa svojim ljubimcima: - To je vučjak, njemački ovčar Voli, a mješanac staforda i pitbulla je Čabo, za reć pravo to je pas moga sina Gorana.
Opasan je mješanac, primjećujemo. - Ma ni najmanje, da vidite samo kako se mazi i umiljava – Vjeki se odjednom razvedri lice, životni se friži ublaže. Valja naprid, nema nazad.
Zaokružio je najtežu godinu u životu i kad ga pitamo što bi sebi zaželio u Novoj 2020. nema dvojbe: - Zdravlja i mira. Treba mi svakakvi mir, a najviše duševni. Iz ovakve godine naprosto moraš izać jači i čvršći!
Vratili bi se mi nogometu, ali vam dugujemo i košarkašku epizodu tako važnu u obitelji Lokica. U svim životnim turbulencijama, dok se ostavio baluna silom prilika, Lokica se posvetio ženinoj, ženskoj košarci. Klub KAŽL koji je u drugoj ligi, puca na prvu, mnogi znaju kako je to lijepa košarkaška priča s Ravnih njiva. A Vjeko je i košarkaški trener!
- Ma vraga, nisam pravi trener - gotovo se u hipu opravdava, pa priznaje: - Međutim jesam predsjednik kluba. I sve što treba!
Lokica za sve, kao Katica, uskačemo doskočicom, razvedrio se. - Radi žene i ćere košarka mi je prirasla srcu. Kad je žena Žana zauzeta ili odsutna, kao kad je bila u bolnici, radim štošta. Vozio sam i razvozio, organizirao, pa vodio i treninge. Je, ozbiljno, vodim i treninge. Utakmice ne smijem, nemam licenciju, ali snašao bih se i u tome – vraća mu se vedrina u lice, život valja živjeti.
- Sa Žanom sam počeo hodat krajem 2002., bio u Zaragozi, vodio sam duge razgovore s Rankom Žeravicom koji je tamo živio. Ma, još sam s Tomislavom Ivićem kao mlad trener volio otić na košarkaške treninge Bože Maljkovića na Gripama. Šjor Braco, idem s vama, pa bismo ćakulali utroje. Kao da sam znao da će i košarka postat dio moga života. Uz suprugu sam se sasvim navukao na košarku, zato kad je potrebno znam vodit i treninge. Vivien Nejašmić, darovita sestra Hajdukova prvotimca Darka kod nas trenira. I Mužinićeva unuka Maša, tako je, ona je kći od Ivice Skelina, trenera Splita i Frfina je unuka. Pa kći od Srđana Zuje Mladinića je kod nas, dobra smo ekipa. Pucamo na prvu ligu, a neću koristit priliku da vam kažem kako bismo mogli imat bolji tretman kod Grada Splita.
To ćemo drugi put. Košarkaška akademija Žane... ono L moglo bi bit i Lokice, a ne samo Lelas, dodajemo, ali nogomet je Vjeki prioritet:
- Moglo bi, ali neka to bude i dalje Lelas! Ja tu samo pomažem, koliko god mogu. Volio bih se vratit nogometu, pauzirao sam, ne mogu sad očekivat Real Madrid da me zove. Imao sam u međuvremenu ponude, pozive iz Bugarske, Rumunjske, Albanije, iz Kine, sjeti me se Valerij Božinov, njega sam vodio u Kini, evo taman mi je čestitao Božić. Ostali su kontakti, valjda opet nešto bude. Nešto što mi se sviđa.
Nismo dublje u to ulazili. Što bude, bit će. Glavno je da se Vjekoslav Lokica vraća na scenu. Godina noćne more je iza njega. Ne ponovila se. Kao što i sam reče:
- Iz ove krize izaći ću jači!, rekao je za Slobodnu Dalmaciju.