Sjećam se, vrlo živo, bespomoćnog tupila koje me zahvatilo nakon Turske. Sljedeći dan sam s najbližim prijateljima u tami svoga doma gledao isječke Pedra Moralesa, koji je trebao stići u Dinamo. No ni taj nabrijani materijal s YouTubea nije bio dovoljan apaurin, dapače. Još jedna piva i novi ponor, u tminu samoga sebe...
Kao repriza “Beskrajnog dana” vrtio se taj scenarij pred očima, od početka drugog poluvremena do kraja utakmice. Pogotovo do Modrićeva promašenog penala, koji je potvrdio scenarij. U meni se budio Bill Murray...
No, eto, zbog zakona velikih brojeva, zbog karme koja se mora vratiti, zbog babe Vange ili baš u inat Veri Čudini, nešto se napokon vratilo. U utakmici generacije, u utakmici koja Luki Modriću vrijedi više, vjerujte, nego finale Lige prvaka, napokon se sve vratilo. Napokon smo mi poslali Dance u krevet Billa Murraya. Napokon je ova generacija nadvladala povijest, ali i same sebe, i ušla tamo gdje joj je odavno mjesto. Zašto tamo nije bila već prije, neki bi drugi trebali reći, ali zasad pustimo sve, sada pustimo emocije i slavimo.
Dok se Zagrebom razlijevaju trube i svjetlo baklji, negdje unaprijed svijetli nešto veliko. Koliko, ne znam. Ali znam da su ovo ovi momci zaslužili. Pustite sad sve izvan travnjaka, o tome možemo govoriti, ali ovi su momci tamo gdje im je i mjesto - na travnjaku - ovaj rezultat zaslužili davno. I hvala nebesima da nije prekasno... Jer, zaista ne bi bilo fer.
U priči koja traje 12 godina i dosad u svakom poglavlju bilježi drame i tragedije, prolog nosi hepiend. Glavni junak, simbolično, tragičar bez premca, pretvara se u junaka. I ta je storija bila gotovo nevjerojatna, otpraćeni su kao dekor Mundijala. A oni su u sebi - napokon! - izvukli sve što imaju i znaju. A znaju mnogo.
Bravo momci, ovo je bila vaša već valjda treća utakmica karijere. I neka ste je napokon uzeli. A sad, samo meljite...