ČIM JE STAO NA TRAVNJAK POČELA JE VELIKA KARIJERA, NAVIJAČI GA I DANAS NE ZABORAVLJAJU! Čekali su ga Barcelona i Liverpool, odabrao je - Hajduk!

Ušao je u igru s klupe i nakon 12 sekundi Dinamu zabio pogodak. Legenda kaže da je poslije pobjede 4:2 ušao u svlačionicu i na tabli napisao:

- Ja sam Bog.

Kod navijača Hajduka imao je baš takav status. I ne samo navijača Hajduka. Milan Rapaić, svima poznatiji kao Miki, oduševljavao je i pristaše Perugie. Toliko da su čak slavili njegov zgoditak u dvoboju iz Kashime kad je Hrvatska dobila Italiju 2:1 na Svjetskom prvenstvu 2002. Navijačima Fenerbahčea i danas je pojam klasnog igrača. Miki, Miki Veliki tepali su mu novinari, domaći i talijanski. Rapaić, Hajdukovo otkriće iz dopunske selekcije još u jugoslavenskoj ligi. Ljevica koja se pamti, igrač koji se ne zaboravlja. Krasili su ga dribling i centaršut koji se ne mogu naučiti. Jednostavno, talent od boga. Božanstveni igrač.

Otac Mihajlo doveo je svog sina Milana u Hajduk krajem 80-ih. Sa 15 godina igrao je mladi Rapaić za TANG, klub Tvornice alata Nova Gradiška, kad ga je ugledao Ivica Matković, trener iz omladinskog pogona Bijelih. Već je Osijek bacio oko na ljevokrilnog napadača pa je Matković požurio preseliti darovitog dječaka iz Slavonije na Mediteran. Tri godine kasnije, priključen je prvoj Hajdukovoj momčadi, ali kako je rat privremeno ukinuo nogomet, na debi je čekao do travnja 1992. U Varaždinu je prvi put zaigrao za Bijele, debi je upisao na lako pamtljiv datum "četvrti četvrtoga". U navijačku legendu ušao je godinu i pol kasnije. Igrala se na Poljudu utakmica u sredini tjedna, derbi Hajduk - Dinamo pred 30.000 gledatelja tog 21. rujna 1993. Rezultat je 2:2, do kraja 11 minuta, a Katalinić s klupe diže igrača s brojem 14.

Ronald Gorsic / Cropix

- Umjesto Andrijaševića, u igru ulazi Milan Rapaić - izmjenu je popratio jednako legendarni Boris Mutić.

I dalje se zna. Ušao je u igru, ispred klupe Dinama uzeo loptu. Prešao potom jednog, pa drugog, a treći ga dinamovac nije uspio stići. U padu je ljevicom uputio projektil, ravno u desni gornji kut Ladićeve mreže. Delirij na Poljudu, igrač je rođen!

Miki Rapaić s Hajdukom je uzeo tri Kupa i tri prvenstva. Jedan je od najtrofejnijih nogometaša Bijelih u HNL-ovu okviru. Bio je član najboljeg Hajduka iz sredine 90-ih, momčadi koja je došla do četvrtfinala Lige prvaka. Rapaić je tada s pet mjeseci mlađim Mornarom predstavljao budućnost kluba. Štimac, Asanović i Gabrić bili u iskusna okosnica, a Moka i Miki tandem koji je potvrđivao da talenti kontinuirano izrastaju s poljudske trave. Mikijevim zgodicima plasirao se Hajduk u Ligu prvaka preko Legie. Zabio je jedini na gostovanju (1:0), te jedan od četiri u uzvratu (4:0).

- Jedna od mojih najdražih utakmica je pobjeda protiv Legije na Poljudu.

Ali, u ljeto 1996. talent je došao u prodajni izlog. Talijani su prvi stali u red.

- Postojale su ponude iz Udina i Perugie, odlučio sam se za Perugiu - objasnio je Rapaić.

Otišao je kod gazde Luciana Gauccija. Jednog od onih nogometnih šefova kojima se pripisivao opisni pridjev "kontroverzni". Jer, imao je novca, klub, a imao je i probleme. Za našu priču je važno zadržati se na dva početna detalja. Kupio je Rapaića za 750.000 eura i nakon četiri godine na stadionu Renato Curi prodao je Mikija za šest milijuna eura. Ali, tražio je u jednom trenutku i 40 milijuna maraka. Previše. Taj zahtjev starijeg Gauccija nisu mogli pokriti ni Barcelona ni Juventus koji su htjeli vidjeti Rapaića u svom dresu. Zato je za manje, ali još jako dobar novac, otišao u Fenerbahče. "Svjetiljka iz bašte" u doslovnom prijevodu ili možda još bolje "vrtna svjetiljka". Ponos azijske strane Istanbula prigrlio je Mikija. Uzvratio je Rapaić igrama, revanširao se golovima. Trofejni niz iz Hajduka nastavio je u Feneru, prve je sezone odmah osvojio titulu prvaka Turske. Slavio je "žuto-plavi" dio Istanbula, ali Miki nije bio sretan. Žalio se na život u Turskoj.

- Prevelik grad, nikad se nisam do kraja adaptirao na njihove gužve i duge vožnje po gradu - govorio je pri povratku u Split u veljači 2003.

Nije volio gužvu 20-milijunskoga grada, a još manje je volio turske novinare. Medijski razgovori nisu mu bili "primarna zanimacija", rijetko se njegova riječ mogla čuti u eteru, ali u Turskoj je novinarima zatvorio "sva vrata i prozore". Nijedan intervju nije dao turskim medijima u dvije i pol godine na Bosporu. Naljutili su ga kad je dolazio, servirali su priču o velikom novcu i ostali su prekriženi do kraja. Ali, nisu mu ostali dužni, iz Istanbula su ga ispratili naslovima punim otrovne osvete "Zbogom, kafandžijo" napisali su Turci Rapaiću koji se nije osvrnuo na to. I zašto bi kad mu život izvan terena nikada nije bio problem. Novinari ga nisu mazili, ali zato su ga navijači Fenera ispratili transparentom "Nikada te nećemo zaboraviti".

Arhiva

Ljubav s turskim velikanom potrajala je dvije sezone, razmimoilaženje je počelo u jesen 2002. Nije pristajao na produljenje ugovora, igrao je sve rjeđe i njegova zvijezda gubila je onaj svjetski sjaj kojim je zabljesnula u Japanu. Na Svjetskom prvenstvu s Olićem je odveo Hrvatsku do pobjede 2:1 nad Italijom. Jedan od rijetkih koji je iz Japana ponio ugodne uspomene s Vatrenima. Ali, u Feneru nisu pratili hrvatsku priču sa Svjetskog. Turska je uzela broncu, nogomet je bio u velikoj ekspanziji, a Rapaić je htio novi izazov. Početkom 2003. krenuo je u potragu za rješenjem. Celtic, Osasuna i Liverpool bili su pred vratima Istanbula. Čekali su odgovor. Rapaić se na kraju zaputio u Celtic, odradio nekoliko treninga i vratio u Split! Kelti nisu uzeli Rapaića, potpisali su Slovaka Vargu, a hrvatskom su fantazistu zamjerili slabiju tjelesnu pripremu. Miki je samo odmahnuo rukom "znam koliko vrijedim, moja tjelesna sprema nije razlog".

Nije htio ići ispod cijene u Europi i zato je u nedostatku prave ponude takav ustupak mogao napraviti samo Hajduku. I to na jednu polusezonu. S Bijelima je uzeo Kup, odigrao zadnju protiv drugoligaša Uljanika u finalu. Oprostio se zgoditkom i otišao u Anconu. Kakvo je to ljeto 2003. bilo za Hajduk, jer nije Rapaić jedini napustio Bijele. Zadnju utakmicu prije prodaje odigrali su Pletikosa i Srna. Sastav koji je svijetu kasnije podario klase kakve će se rijetko viđati na Poljudu.

Za četiri i pol sezone u prvoj momčadi Bijelih, upisao je Rapaić 136 nastupa i 29 zgoditaka na službenim utakmicama, ukupno 204 uz 43 zgoditka. Iz Ancone je Rapaić 2005. otišao u Belgiju kao četvrtu zemlju svoje karijere. Standard je napustio u ljeto 2007., a šest mjeseci kasnije ponovno je bio pred vratima Poljuda. Međutim, ostao je na jednom povratku. Posljednjih šest mjeseci odigrao je u drugoligašu Trogiru. Na pragu 35. godine ispisao je zadnje stranice karijere popločane uspjehom i trofejima.

Ako bi danas Rapaića upitali što mu je nedostajalo u igračkim danima, odgovor bi sigurno bio "više nastupa, dublji trag u reprezentaciji". S obzirom na talent i igre koje je pružao u Hajduku, Perugiji i Fenerbahčeu, pomalo je nezamislivo da je ostao samo na 49 nastupa i dva velika natjecanja. Prepoznat je u startu, nije Miki bio skriveni talent, jer debitirao je u travnju 1994. u Bratislavi (1:4), u testu kontra Slovačke. Za Francusku '98. nije pozvan, dvije godine kasnije Hrvatska se nije plasirala na EP, a onda je krenuo i Rapaić. Zabio je pogodak na oba velika natjecanja na kojima je zaigrao. Talijanima na SP-u u Kashimi te Francuzima dvije godine kasnije na EP-u u Portugalu pod vodstvom Otta Barića. Ali, onda je došao onaj bolniji dio priče, od 2004. do 2006, u mandatu izbornika Kranjčara nije pozivan među Vatrene. Promjenom izbornika zadnju je odigrao na debiju Slavena Bilića, u pobjedi 2:0 protiv Italije u Livornu u kolovozu 2006. Oproštaj po njegovoj mjeri, baš protiv Talijana. Perugia, Ancona, reprezentacija... sve su bili Talijani. Istina, nedostajao je tu jedan klub poput Juventusa, Milana ili Rome. Ali, znaju tako proći karijere. Ponekad imate osjećaj da nedostaje nešto veliko, ali unatoč tome, Miki je ostao Veliki. Igračkim oproštajem gubi mu se trag u nogometu. Kratko vrijeme zastupstvo igrača, nikada funkcija u klubu i Savezu. Iznenađenje? Ne. Nije nikada bio igrač sustava. Uvijek individualac. Nepredvidiv, klasni.