Samo trojica nogometaša, koji su bili registrirani u Zagrebačkom nogometnom savezu, mogu se podičiti olimpijskim zlatom. To su pokojni Željko Perušić, Tomislav Knez te sjajni Željko Matuš, bez ikakve dvojbe jedan od najboljih nogometaša koji su ikad gazili maksimirsku travu. Željko Matuš je zlato, koje je bilo nedostižno mnogim velikanima, dohvatio 10. rujna 1960. u Rimu, kad je Jugoslavija u finalu olimpijskog nogometnog turnira nadvisila Dansku 3:1.
Da bi zlato imalo osobiti pečat, Matuš je u njega ugradio jedan pogodak. Željko Matuš (Gornja Stubica, 1935.) bio je fenomenalan igrač. Bio je sjajan trkač, odličan tehničar, imao je izvrstan pregled igre te jak i vrlo točan udarac. Bio je borben, požrtvovan i nesebičan, a osobita Matuševa odlika bila je svestranost.
Bio je, po potrebi, odličan defenzivac ili odličan ofenzivac. Blistao je kao dio sjajnog obrambenog srednjeg reda Matuš - Marković - Perušić i odlične Dinamove navale Kobešćak - Zambata - Knez - Matuš, Lamza (finale Kupa velesajamskih gradova 1963.). Završio Stomatologiju Matuševa karijera bila je prepuna krasnih postignuća. Zagorec, kako je bio njegov nadimak, igrao je za Oroteks iz Oroslavja (1952-1954), Dinamo (1954-1965) s kojim je osvojio naslov prvaka Jugoslavije (1958) i tri Kupa (1960, 1963, 1965), te švicarske momčadi Young Fellows (1965-1968) i Zürich (1968-1970). Do kraja karijere nastupao i za 2 amaterske momčadi iz Züricha (Schwamendingen i Seebach). Za Modre je odigrao 420 utakmica i postigao 150 pogodaka. Upisao je i 247 službenih utakmica u kojima je postigao 61 pogodak.
Impresivan učinak za igrača koji nije bio napadač. Majicu yu-reprezentacije nosio je 13 puta i postigao pet pogodaka. Osim zlatne medalje na OI 1960. u Rimu, osvojio je srebro na prvom EP-u 1960. u Parizu, a bio je i član momčadi koja je 1962. bila četvrta na SP-u u Čileu. Odigrao je i jednu utakmicu za reprezentaciju Hrvatske, 1956. s Indonezijom. Koliko je 1960. vrijedilo srebro na prvom Europskom prvenstvu? Matuš se precizno sjeća apsolutno svega: - Za srebro na EP-u primili smo 300.000 dinara. Danas ta brojka nikome ne znači ništa. Stoga je nužno kazati kako je to bio solidan novac.
Sjećam se da je tada stan u Zagrebu stajao dva milijuna dinara. Nagrada s EP-a bila je dovoljna da kupim Vespu i Volkswagenovu ‘bubu’. Moja supruga Tea bila je profesorica povijesti i latinskog, a zarađivala je 30.000 dinara mjesečno. Mi smo pak u Dinamu toliko dobivali za svaku pobjedu, što znači da se mjesečno moglo zaraditi i 120.000 dinara. Premda profesionalizam nije postojao, nogomet je donosio vrlo dobru zaradu. Željko Matuš do Dinama je došao na preporuku prijatelja Modrih, koji su igrali u Donjoj Stubici. Išao je u treći razred gimnazije kad je stigao u Maksimir na probni trening. Trenirao je s drugom momčadi, koju je vodio Milan Antolković, jedan od najuglednijih Dinamovih trenera. Bilo je to 1954., Dinamo je bio na putu prema naslovu prvaka. Antolković je pomno snimao Matuša, pa mu je očinski rekao: “Još nisi maturirao. Daj, primi se škole, maturiraj, pa mi se javi.” Kad je maturirao i upisao Stomatologiju (koju je završio), Matuš se javio Dinamu. Modri su ga uzeli i zaigrao je za drugu momčad. U prvoj je momčadi prvi put osvanuo 1955. u prijateljskoj utakmici u Slavonskom Brodu. Ušao je u igru umjesto centarfora Osojnaka. Matušu su trebale dvije godine kako bi se učvrstio u prvoj momčadi. Što nije iznenadilo, jer fakultet je bio težak. No 1956. bio je standardan. Rezultati su stizali. Dinamo je 1958. bio prvak, a 1960. osvojio je prvi od tri Kupa, koji se Matuša itekako dojmio.
- Pobijedili smo u beogradskom finalu Partizan 3:2. No kako! Sudac Taslidžić, prezime eto nikada nisam zaboravio, poništio je Jerkoviću dva regularna gola. Duhoviti Dražan nakon utakmice je kazao: “Jeste vidjeli, nije mogao poništiti toliko pogodaka, koliko sam uspio postići!” Jerković je, naime, zabio još dva. I danas bi bili veliki Matuš je sjajno igrao nogomet, a jednako sjajno o njemu i govori. Matuša smo svojedobno pitali postoji li nešto što ga smeta u današnjem nogometu. On je odgovorio kao iz topa: - Svaka lopta ide unatrag i stoga teško i prerijetko dolazi do napadača. Da sam ja toliko vraćao loptu unatrag, Mara Wölfl (veliki Dinamov centarfor, op.p.) potjerao bi me s igrališta. Matušev pogled na nogomet ponekad nam je nalik svetome pismu. Koje bi svatko tko drži do nogometa morao naučiti napamet.
- Nisam nostalgičar - veli Matuš: - Nemam ni potrebe, ni želje, a ni razloga biti opterećen prošlošću. Ne bih govorio o drugima, zaustavit ću se na Dinamu čiji sam dres nosio godinama. Meni se čini da je nekoć u nogometu bilo više emocije. Ja sam plakao kad je Dinamo izgubio. Nisam ksenofob, ali nisam baš siguran da Dinamovi stranci danas plaču. Ljubav prema klubu, prema gradu, prema državi važan je čimbenik igre. Igrač koji ima emociju sigurno daje više. Pred Matuša smo hitnuli i delikatno: koja je najveća razlika između nogometa nekad i sad?
- Razlika je takva kakva je i u svim ostalim sportovima. Kad se pogledaju sportovi koji se mjere centimetrima i štopericom, odmah se uoči koliko su rekordi otišli naprijed u posljednjih 60 godina. Tako je i s nogometom. Dakako, razlog postoji. Mi smo trenirali tri do četiri puta tjedno, a danas se trenira svaki dan. Po dva puta. Velika je razlika u fizičkoj spremi, ali i u taktici, i stoga se danas igra sasvim drukčiji nogomet. Mi smo imali vremena. Lopta se primala mirno, mogla se podići glava, moglo se mirno odigrati. Kad bi se na sredini prošao igrač, odmah je bio otvoren put do gola. Danas nogometaš nema ni vremena, a ni prostora. Mogli bismo možda kazati kako je negdašnji nogomet bio atraktivniji, ali današnji je neusporedivo učinkovitiji. Bi li tko od negdašnjih velikana, rođenih Zagrepčana, mogao igrati i danas na razini na kojoj je igrao nekoć? - Mnogi sigurno ne bi danas mogli igrati. Ali, neki bi i danas bili veliki. Vukas, Bobek, Zebec ili Zlatko Čajkovski i danas bi bili klase.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....