Vedran Ćorluka veliki je hrvatski nogometaš. Posebno se treba istaknuti njegov golem doprinos Vatrenima za koje je odigrao 103 utakmice. Međutim, osobno mi je Čarli “braveheart”, najhrabrije srce i najveći ratnik nacionalne vrste uopće, nogometaš koji zbog svog karaktera može biti uzor svima koji će u budućnosti odijevati dres s “kockicama”.
Idemo od kraja, od Svjetskog prvenstva u Rusiji. Na Mundijal je išao kao zamjena. Dugo se oporavljao od ozljede, nije bio u formi. Ali za Hrvatsku je bio nezamjenjiv iako je sjedio na klupi. Zlatko Dalić znao je da takav karakter mora imati uz sebe, znao je i da je Ćorluka zaslužio biti tu, da mora biti dio momčadi. Nije se bunio što je samo rezerva, nije protestirao, glumio nekakvu veličinu, nije ga ništa boljelo, iako možda i jest. Duboko je i iskreno proživljavao svaki trenutak, kao da na terenu s suigračima piše, poslije smo to saznali, povijest. Dizao se s klupe, savjetovao, vikao, skakao, veselio se svakoj dobroj akciji poput malog djeteta i gurao svoje suigrače i prijatelje prema dosegu koji će za sve vijeke vjekova ostati zapisan u hrvatskim nogometnim almanasima.
Vaterpolska kapica na glavi
Stigla je Argentina. Minutu prije kraja hrvatski su navijači na tribinama bili u euforiji, hrvatska klupa bila je u ekstazi, deliriju, Hrvatska je vodila 3:0. Svi su čekali kraj, a Dalić je s klupe pozvao Ćorluku. Bio je to njegov stoti nastup za reprezentaciju i veliki potez Zlatka Dalića. Trenutak za pamćenje. Deset godina ranije Slaven Bilić dizao ga je s travnjaka Pratera pokušavajući ga utješiti nakon šokantnog poraza od Turske na Euru 2008. godine. Ćorluka je plakao kao malo dijete, bio je neutješan, bio je to još jedan emotivan trenutak koji ostaje kao zaustavljena slika, slika ratnika koji je ovog puta izgubio bitku.
Ili još jedna slika, ona s Eura u Francuskoj 2016. godine, kada je ozlijeđene glave, dok mu se krv slijevala niz obraze, skakao u nove zračne duele. To je bio onaj trenutak kad se doktor Nemec sjetio vaterpolske kapice koja mu je šavove držala na mjestu. Upravo je okrvavljena glava hrvatskog stopera bila lajtmotivom nepoštedne borbe Vatrenih.
U Dinamo je stigao s osam godina, u Maksimiru počinje njegova velika nogometna priča.
- U Dinamo sam došao slučajno. Tata me odveo na prvi trening, da mi prođe vrijeme, zapravo, bila je to nekakva selekcija. Mogao je doći tko god je htio. Trener je bio proslavljeni Štef Lamza. Pogledao me i rekao “nije to loše”.
Tako je ostao u plavom domu, počeo trenirati s legendarnim Štefom. Prije toga nitko ga nije mogao zamijetiti jer se obitelj, dok je Vedranu bilo šest godina, doselila iz Bosne i Hercegovine, kad mu je rat prekinuo bezbrižno djetinjstvo. Nakon Lamze treneri su mu u Dinamu bili Vinko Šaka, Džemal Mustedanagić, Miroslav Stipić te još dosta njih.
- Bilo je to zanimljivo putovanje, već tad je Dinamova škola bila na višoj razini u odnosu na ostale klubove. U tim ranim godinama dosta sam toga naučio.
Dinamo ostvarenje snova
Godine 2004. odlazi na posudbu u zaprešićki Inter. U klubu koji je tada imao popularni naziv Div iz predgrađa poklopila se fenomenalna generacija.
- U prvom trenutku bio sam nezadovoljan posudbom u Inter. Jer imao sam klupsko obećanje da ću ići na pripreme s Dinamom nakon turnira “Mladen Ramljak” gdje sam bio najbolji igrač. Izjalovilo se, bio sam jako tužan i razočaran. Mislio sam kako sam zaslužio s prvom momčadi otići na pripreme.
Međutim, ispostavilo se da je odlazak na posudbu u Zaprešić bio pun pogodak. U tom prvenstvu 2004./05. Inter je završio na drugom mjestu, igrao je odličan nogomet.
- Da je ostao Luka Modrić, bili bismo tada prvaci Hrvatske, bili bismo ispred Hajduka.
Nakon te sezone vratio se u Dinamo. Imao je sreće što je Džemal Mustedanagić bio pomoćni trener Josipu Kužeu.
- Džemo me dobro poznavao, jer me trenirao u kadetima i juniorima. Govorio je o meni sve najbolje, tako da me Josip Kuže morao staviti u momčad. Svidio sam se Kužeu, tada je startao neki novi val u Dinamu, neki novi po...četak. Navijači su također prepoznali da se nešto mijenja, da više prilika dobivaju igrači iz škole, Dinamova djeca. Možda je moja najbolja i najljepša godina u karijeri, ta prva u Dinamu. Jer to sam sanjao još kao dijete, od te osme godine kad sam došao. Moja cijela obitelj je obojena u plavo, bilo je to moje ostvarenje snova, preko Dinama sam došao do mlade i A reprezentacije.
Dvije godine kasnije, u transferu vrijednom 13 milijuna eura odlazi u Manchester City. Taj prelazak u Premiership bila je tada velika priča. Zanimljivo, odlazak u redove Građana nije mu bio u planu. Tadašnja Uprava Dinama obećala je navijačima da će cijela momčad ostati na okupu te da će krenuti u pohod na Ligu prvaka.
- Nažalost, Eduardo je otišao, pa sam onda i ja inzistirao na odlasku, jer nije bilo ispunjeno nešto što je obećano. Žao mi je što tada Dinamo nije ušao u Ligu prvaka, jer su tada imali šansu protiv Werdera. Da smo tada ostali Eduardo i ja, držim da bismo već tada možda ušli u Ligu prvaka. Jer smo zaista imali odličnu momčad. Tada su još došli Balaban, Mandžukić...
City je za Vedrana bio jedan sasvim novi svijet. Svi njegovi prijatelji su znali da navija za Manchester United, pa im je bilo čudno kako je preko noći postao navijač Manchester Cityja. U Maksimiru su 1999. igrali Dinamo i Manchester United. Vedran je kao 13-godišnjak skupljao lopte. Ali od svih zvijezda na terenu bio je najviše fasciniran Dinamovim trenerom Osvaldom Ardilesom. On je bio velika zvijezda Tottenhama. Zbog njega je naučio sve i o Spursima.
- U Cityju sam imao fenomenalno iskustvo. Premiership sam gledao samo na televiziji, a onda sam igrao s tim igračima. Odmah sam spoznao u kakvoj se brzini igra u Premmiershipu, bilo je to za mene neko novo oduševljenje, tu prvu godinu. Nije bilo tada loše, tu prvu godinu smo završili osmi, što je za City, koji se godinu dana prije borio za ostanak, bio jako dobar rezultat. U ono vrijeme je City, mogao bih tako nazvati, bio “divlji City”. O tom vremenu mogu pričati samo najljepše priče.
Legenda moskovskog kluba
Onda mu se dogodio - Luka Modrić! Luka je otišao u Tottenham, a još na Europskom prvenstvu 2008. Čarlija je direktor Spursa pitao bi li želio doći u njegov klub.
- S obzirom na to da je Luka bio u Tottenhamu, a bez obzira što mi je u Cityju bilo super, igranje s Lukom u Spursima bilo mi je ogroman izazov i velika želja. To je u konačnici prevagnulo i tako sam preselio na White Hart Line. U Londonu sam proveo četiri fenomenalne godine, doveli smo Tottenham do četvrtfinala Lige prvaka.
Godine 2012. Vedran je posuđen Bayeru iz Leverkusena. S obzirom na to da posljednju godinu nije previše igrao za Spurse, tadašnji hrvatski izbornik Slaven Bilić ga je nakon utakmice s Turskom u Istanbulu, gdje se Hrvatska kvalificirala na Europsko prvenstvo, zamolio da ode negdje igrati kako bi došao spreman na Euro 2012.
- Imao sam sreću da je tada u Bayeru bio Damir Burić, kojeg svi znaju kao trenera Hajduka. Bio je tada pomoćni trener. Burić je fenomenalan čovjek i trener. Zbog njega mi je tada bilo puno lakše. Bilo je to također jedno odlično iskustvo i mogu kazati uspješna posudba. Da sam imao ovu današnju glavu, sigurno bih ostao duže. Ovako sam tamo bio samo pola godine, ali odličnih pola godine.
Slaven Bilić obilježio je igračku karijeru Vedrana Ćorluke.
- Bez Slavena Bilića moja karijera nikad ne bi bila ovakva kakva je bila. Bilić ga je pozvao i u mladu reprezentaciju, kod njega je debitirao za Vatrene protiv Italije u Livornu u kolovozu 2006. godine. Ćorluka mu je uzvratio iskazujući bezgraničnu privrženost i odanost. Iako je imao kudikamo zanimljivije, pa i izdašnije ponude, krenuo je s Bilićem 2012. (poslije Eura u Poljskoj i Ukrajini) u novi početak, potpisavši za moskovski Lokomotiv. Danas je kapetan, legenda tog ruskog kluba.
- Iskreno, nikad nisam mislio da ću tako dugo ostati u Lokomotivu. Sjećam se dana kad mi je Slaven došao u sobu i pitao me da li bih s njim otišao u Lokomotiv. Bio sam šokiran, bilo je to baš pred kraj Eura. Rekao sam mu da ne znam, baš sam razmišljao. Kako ipak nisam imao ništa drugo sto posto, a kako sam želio otići iz Tottenhama, prihvatio sam. Odlazio sam u nepoznato, ali s obzirom na to da je sa mnom bio Slaven sa svojim stožerom, vjerovao sam da će biti dobro.
Ipak, na početku nije bio oduševljen, jer je u Rusiji bilo dosta umjetnih terena, a to mu nije odgovaralo zbog problema koje je imao s tetivom. I kad je Bilić odlazio nakon godinu dana, mislio je da nema šanse da će ostati. Međutim, u Lokomotivu su bili zadovoljni njegovim igrama, svakim danom sve je više volio Moskvu, Rusiju i klub. Shvatio je da nema razloga otići iz kluba gdje ga tako vole i cijene, a uvijek je dobivao i nove, izdašnije ugovore. U Lokomotivu će, čini se, ostati do kraja sjajne karijere.