Nekoliko tisuća navijača Dinama pratilo je u srijedu navečer Skupštinu maksimirskoga kluba bez ijednoga incidenta. Vani, pod zapadnom tribinom, nije zabilježen niti “e” od ekscesa. Svi oni vani, što se baš i nije očekivalo, bili su i ponašali su se građanski. Unutra pak, u kraljevstvu Zdravka Mamića , koji je i predsjednik, i Izvršni odbor, i Skupština Dinama, koji bi trebao postati Građanski sve je bilo tako daleko od građanskoga.
Zdravko Mamić, Dinamov “bog i batina”, bjesnio je i vrijeđao novinare kao nikad.
Mamićevo pljuvanje po novinarima nije baš neka osobita ekskluziva. Novinari su odavno omiljena Mamićeva meta. Naravno, ako postavljaju “nepodobna” pitanja i ako ispisuju retke što se Mamiću ne sviđaju. Povijest naslova “Mamić protiv novinara” toliko je bogata da je dovoljno naslijepo pogurnuti ruku u arhivsku vreću. Iz nje će se uvijek izvući nešto “sočno”. Poput:
“Jedino mi je žao što neću moći zadržati 'silenzio’ prema Jutarnjem listu. To što su ti novinari radili, ne bi mi napravili niti četnici. Do sada sam morao biti suzdržan, ubuduće više neću. Ako ih sretnem, pljunut ću ih i udariti nogom.” (Sportske novosti, listopad 2004).
Neshvatljivo je kako Mamić nikako ne može shvatiti da svakim novim divljanjem samo dopunjuje sliku o “Mamiću primitivcu” (ovo je Mamićeva konstrukcija). Koju nikada neće popraviti činjenica da u Mamiću postoji i drugi Mamić, koji je spreman i prijatelju i neprijatelju i krvi dati.
Pitanje dana odavno više nije: može li se Mamić promijeniti. Mamić se, sasvim sigurno, neće promijeniti. Pitanje je, međutim, nešto drugo: mogu li novinari oteti Zdravku Nema Prodaje Mamiću najmiliju igračku - prostor u medijima.
Ignoriranje bi bilo jedino rješenje u borbi s Mamićevim vulgarnostima. Ali, u medijima oko toga nikada neće biti konsenzusa. Jer Mamićeve eskapade, koje su nekima smiješne, a koje su u biti tragične, mnogim su urednicima tiražne. Jesu li? SN su svojedobno držale Mamića na ledu. Hladan odnos trajao je godinu dana. Nismo prodali ni primjerak manje. Mamić, očito, nikome nije nedostajao.
Nema ni najmanje dvojbe da su video klipovi Mamićeva ispada u četvrtak ujutro bila najgledanija i najslušanija roba na internetskim stranicama. Bilo bi zanimljivo znati je li i Mamić pogledao samoga sebe. Bilo bi zanimljivo znati što je vidio, kako je sama sebe doživio.
Dinamo je u posljednjih deset godina klub s bezbroj lica. On je splet čudesa i najnevjerojatnijih kontradikcija. On je i SDP i HDZ. Dokaz? Eto dokaza! U listopadu 2004. (Drugo lice, Nova TV) Mamić je kazao: “Naredit ću svim igračima, službenicima, juniorima i pionirima, kojih je oko 450, pa i njihovim roditeljima, da na izborima glasuju za Bandića. Ljubi ruku koja te hrani.” Na parlamentarnim izborima 2007. Dinamo je oglasom objavio novu političku orijentaciju: “Svi za Sanadera.”
Ljubi ruku koja te hrani.
Dinamo uvijek i u svemu mora biti - prvi. Svejedno je li to na prvenstvenoj ljestvici ili na ljestvici intenziteta vulgarnosti. Dinamo, očito opterećen stogodišnjicom Hajduka, mora biti prvi i na povijesnoj ljestvici. Stoga toliko inzistiranje Maksimira na Građanskom. Nije, dakako, dvojbeno da je komunizam 1945. izbrisao imenom nepodobni Građanski i da je isti taj komunizam 1945. utemeljio imenom podobni Dinamo.
Nije dvojbeno da se u Dinamu mogu pronaći mnogi tragovi Građanskog. Prvi smo za to da Dinamo bude sljednik Građanskog. Ali, tko je taj koji verificira povijest? Kada se nešto treba učiniti, to treba biti pošteno, znanstveno utemeljeno.
Nogomet je oduvijek bio prepun najrazličitijih ekscentrika. Jesus Gil, pokojni predsjednik madridskoga Atletica, bio je jedan od najvećih. On je i vrijeđao i ismijavao sve živo, ali Mamiću nije ni do pete. Mamić je nedodirljivi prvak svijeta. On redovito, kad pomislimo da više nikako ne može barbarizme kojima je kontaminirao prostor, uspije nadmašiti samoga sebe.
Eto, imamo Zdravka Mamića, a imamo i Vlatka Markovića, koji antipatičnim novinarima ne daje izjave, koji novinare šalje u k... i psuje i kamere. To je vrh vrhova hrvatskog nogometa. Imamo doista super-nogomet.