Bez igre, bez ideje, bez energije, bez zajedništva.
Dinamo je u Beču pao bez elemenata koji su ga krasili protekle tri sezone. I koji su, nastavno na kvalitetu i balans kadra, rezultirali najljepšim epizodama "plave" povijesti. Ono što se, međutim, vidjelo protiv Rapida, sugerira da oni koji su trebali, nisu detektirali stanje svlačionice ovoga ljeta. Stoga se sve više ne doima da su Šerif ili Rijeka logične i periodične crne točke, nego su utakmice protiv Osijeka i Genka izuzeci, iznimke koje potvrđuju pravilo. I to bazično pravilo da je harmonija u svlačionici ključna točka stvaranja ili ponavljanja dobrog.
Dinamova Uprava ima silnu potrebu likovati nakon svakog dobrog rezultata, baveći se ponajviše "hejterima" i "nerealnim novinarima", uspoređujući sve s Osijekom i Hajdukom, kojima je određeni dio klupskog vodstva opterećen. Baš kao i svakim slovom u novinama.
Da su djelić te energije utrošili u kadroviranje "plave" svlačionice ovoga ljeta, vjerojatno ni danas ne bi čitali napise koji im silno žderu živce. No, za te su si tekstove sami krivi. A ti su tekstovi čak i preblagi u odnosu na elementarne stvari koje su jasne svakome s osnovama logike. Života i nogometa.
U protekle tri sezone, naime, Dinamo je podizao ljestvicu kvalitete te je uz odličnu sinergiju svlačionice skidao prokletstva i postavljao nove, visoke standarde. Pritom je stvarao lepezu igrača za koje je smatrao da će visoko kotirati na europskom tržištu. Zbog kraja jedne faze logično je bilo da će te artikle dobro unovčiti, pritom otvarajući prostor novim vedetama, spremnima da preuzmu ulogu nositelja igre. Za klub koji živi od prodaje to je bilo i očekivano. Nakon tri eurosezone iz snova bilo bi i kontraproduktivno ostavljati igrače koji su se zasitili i pred koje je bilo nemoguće postavljati nove izazove putem kojih bi oni rasli.
Livaković, Petković i Oršić, ujedno i reprezentativci, logično su stavljeni u izlog.
No, tri mjeseca potom Livaković, Petković i Oršić i dalje su tu. A više nema Jakića, Majera i Gvardiola.
Pogreška? Apsolutno. Jer, i po njima se vidi da više nemaju poticaja, koji je nužan za daljnji iskorak, što se najviše vidi na Livakoviću, a na Petkoviću već dulje vrijeme. Oršić je doživio inozemstvo i vratio se s 28, posloženog života, s idejom da ako nema neke sile ili ludog poziva izvana, čak i ostane u Maksimiru trajno.
Tu je pogrešku, međutim, detektiralo - tržište.
Iz nekih samo njima znanih razloga Dinamo je možda i precijenio svoje obiteljsko blago. Jer, očito je da u "plave" dvore nisu stigle ponude koje bi zadovoljile klub, no problem je što neke koje su i bile označene dovoljnima, nisu privukle igrače. Poput onog Krasnodarova poziva Petkoviću, koji se zahvalio.
Dinamo je, doduše, prošlih sezona ušao u svjesni rizik. Kada su dionice Petkoviću i Livakoviću najviše skočile, "modri" su ih odlučili ostaviti, što im je konačno i donijelo velike europske pobjede. Na žalost po njih, ali i igrače, nakon tih kolosalnih rezultata nije im se dogodio "bitcoin", nego je nogometni Wall Street označio debeli pad. Odjednom se od famoznih maštarija o Barcelonama, Interima, Arsenalima, Benficama itd. došlo do situacije da isti ne "prolaze" ni kod "srednje klase".
I sada su tu gdje jesu, mahom bez motiva i poticaja. Iako su i dalje neprijeporni stupovi momčadi.
U međuvremenu je Dinamo morao prodati drugu srebrninu. O.K., Gvardiol je "riješen" i prije, ali kao i za njega, Dinamo nije osigurao ni približno kvalitetne i dostojne zamjene za Majera i Jakića. A oni su, pokazuju utakmice, bili izuzetno važni za balans igre. Kada tome dodate mladost i želju za dokazivanjem, dobit ćete dio razloga zašto Dinamo ovako izgleda sada već u seriji. I ne sluti na dobro.
Novac je stigao, osigurala se likvidnost i stabilnost, ali blagajne, ne i svlačionice. Zato je Uprava svoje mete trebala tražiti na tržištu, a ne na novinskom papiru. Jer, nisu Dinamo pobijedili analize i komentari, nego suparnici koji su slabosti detektirali i kaznili.
Oni koji su još mogli napredovati, otišli su, a oni koji su došli do svog limita, ostali su. I tu se krije konačna istina. Kada tome pridodate činjenicu da ni za Ademija nema ni približno dobre zamjene, dobijete četiri mjesta u momčadi koja su potkapacitirana u odnosu na lanjski Dinamo. Ovaj je i dalje u igri, štoviše ima realne izglede proći dalje, no sve to ipak ne može sakriti disbalans i manjkavosti "plavih" izdanja. Za koje Damir Krznar definitivno nije jedini ili stvarni krivac, premda je i on ušao u kompromise. Zapravo, Dinamo je ušao u rizik i premda je na stol stavio adute, tržište mu je izbilo asove iz rukava. Ozbiljan klub, kakvim se Dinamo smatra, na to je morao imati spreman odgovor.