Prizivajući u najavama Tottenhama izdanje Dinama protiv Atalante (4:0), iz sjajne večeri 18. rujna 2019. godine, tko je mogao slutiti da će se ponoviti hat-trick Mislava Oršića. Ne zato što je ono tada bilo slučajno, nego zato što je ovo bila drugačija utakmica. Svijet je 2019. godine još živio normalno.

Na Maksimiru je bilo 29 tisuća ljudi, prva utakmica u grupi i spoznaja da se stvari mogu promijeniti. Bilo je to tri mjeseca nakon što je Tottenham igrao finale Lige prvaka. Dinamo je s 12 ondašnjih aktera krenuo na Spurse, koji su iz finala godinu i 9 mjeseci kasnije doveli ukupno 11 igrača. Dakle, sve je ovaj put bilo protiv Modrih. Pandemija je oduzela podršku gledatelja, poraz 0:2 u prvoj utakmici ojačao snagu dojma Tottenhamove kvalitete, a naposlijetku dogodila se i ostavka trenera Zorana Mamića uoči uzvrata.

GORAN MEHKEK/CROPIX Cropix

Nogomet je neodoljivo jednostavna igra, koja se ljudskim faktorom maksimalno komplicira. Zato izaziva toliko strasti i zato je globalno i povijesno najpopularnija. Nogomet je kroz proteklih tridesetak godina prerastao u industriju i pogotovo u prethodnoj dekadi taj aspekt je eskalirao do razine presudnog faktora nogometnih politika. U takvim odnosima, kada se sučele klubovi različitih financijskih, statusnih i posljedično natjecateljskih klasa, čovjek se jednostavno mora prilagoditi zbilji o neravnopravnosti. Tada je strast za nogomet u velikom iskušenju i teško odolijeva diktatu izvjesnosti epiloga.

Upravo zato je ova Dinamova eliminacija Tottenhama jedna od onih večeri koje ćemo povijesno pamtiti kao priču za sebe. Nije stvar samo u rezultatu i svim preokretima prognoza. Stvar je baš u tome što nas je vrhunsko izdanje Modrih podsjetilo na vremena carevanja igre u nadmetanju dva suparnika. U moderno doba, u kojemu uglavnom pobjeđuje snaga proračuna, ta prošlost djeluje još romantiziranija. Zato je emocija koju je Dinamova momčad proizvela ne samo svojim navijačima, nego svakome tko drži do hrvatske uspješnosti, doista jedinstvena. Pobijedila je vještina na terenu, srčana borbenost, kolektivni duh i vjera u svoje snage. Niti je presuđivala lova, niti suci, niti domaći teren i pritisci, niti politike, niti teorije o interesima velikih. Ono što je bilo izvjesno po tim faktorima, postajalo je neizvjesno zbog nogometa. Pobjednika je iznjedrila igra. Nema ljepšeg u nogometu, nema snažnijeg generatora strasti za nogomet...

Stvari ne treba gledati u krajnostima. Bilo bi populistički tvrditi da biznis nije važan za nogomet. Morate imati resurse koji će omogućiti razvoje i napredovanja. U tom kontekstu, ali i opće gledano, Dinamo je napravio ogromne iskorake. Više nego u (posljedičnoj) dominaciji domaćim natjecanjem, potvrde toga su dometi u Europi, s kojima se stvaraju ti resursi. Od 2009. godine Dinamo je ostvario 5 plasmana u grupnu fazu Lige prvaka i 6 u grupe Eurolige! Koliko taj kontinuitet pridonosi klupskom napredovanju prepoznat će se kroz iskorake u Europskoj ligi.

U 2019. prvi puta se nakon 50 (!) godina ostvarilo proljeće u Europi (osmina), a ove 2021. godine otišlo se veliki korak (za sada) dalje izborivši četvrtfinale! Na račun nedavnog finaliste Lige prvaka. Jesu li ti dosezi, koji daju drugačiju europsku dimenziju HNL-u, donose prihode od UEFA, pogotovo od egzistencijalno važnih transfera, a mogu pripomoći i većem zanimanju za TV prava, došli tek tako?

Klupska sposobnost

U priči o nogometnom uspjehu ovakvog okvira banalno je svesti epiloge na razinu zasluga jednog trenera, par igrača i(li) faktoru sreće. Vratit ću se uvodu u kontekstu značajnog broja igrača koji su bili akteri dominacije Atalante (i obrnutog učinka u Milanu, kada su bili dominirani). Dugo sam i u ovoj rubrici analizirao kao jedan od glavnih problema natjecateljskih iskoraka u nogometu manjak kontinuiteta na stručnom i igračkom planu. Dinamo protiv Tottenhama nije bio proizvod trenutka, nego posljedica dužeg razdoblja i klupske sposobnosti da osigura taj kontinuitet. U Europi folklori koji prate domaće nam nogometne zbilje nisu relevantni. Presuđuju realne vrijednosti.

Lijepo je da danas svi slave igrače i struku Modrih, a posebno Oršića. Nakon pada forme prošle godine bio je mnogima sporan. Da nije bilo pandemije, možda bi otišao i ovog senzacionalnog dosega i ulaska Oršićeva djela u zlatne anale kluba i kolektivno povijesnu memoriju navijača ne bi ni bilo. Sada kada se dogodilo znamo što to znači ostati na okupu i nogometno logički djelovati. I kako se u nogometu mogu mijenjati stvari, na bolje i na lošije. Zato je pobjeda nad Tottenhamom zasluga svih aktera kluba i pokazatelj kako se, naravno, svatko u svojoj dimenziji, istovrsno gradi nogometni uspjeh i stvaraju strastvene emocije…