Ako želite oraspoložiti Ćiru Blaževića, nemojte mu spominjati mrtve. Jer, uglavnom su svi mrtvi. I Vid Ročić i Ivo Tomić, koji su ga doveli u Dinamo, i Ivan Stambolić, moćni srpski političar koji ga je želio dovesti u Zvezdu, i Slavko Šajber, koji ga nije volio, i Franjo Tuđman, njegov jedini poglavar, kojega se nikad nije odrekao. I novinar Veselko Tenžera, koji je u njegovom bijelom šalu vidio kraj Dinamovog sindroma. Ako želite izmamiti osmijeh na njegovo lice, spomenite mu njegovog prvog trenera iz švicarskog Siona, Stojana Osojnaka, koji će 11. lipnja napuniti 93, ili Željka Čajkovskog, koji će 5. svibnja proslaviti 90. Ćiro će danas imati 80.
Doveo me Ivo Tomić
- Najvažniji čovjek za moju nogometnu karijeru bio je Zlatko Golac, golman Građanskog i Sarajeva, koji je u Travnik došao u sanatorij za plućne bolesnike. Bio je trener Bratstva i u meni je vidio igrača za Dinamo. Bio sam značajni igrač, dolazili su politički komesari iz Čelika i vrbovali me da odem u Zenicu, ali su me travnički studenti usmjerili prema Zagrebu. Da nije bilo tako, ostao bih zapamćen samo kao prvak Bosne u skijanju.
U Dinamu igrački nije uspio, ali se 1980. godine vratio kao trener:
- Najzaslužniji za moj dolazak u Dinamo bio je Ivo Tomić. Imao je dobre relacije s predsjednikom Vidom Ročićem i u prosincu te godine me doveo u njegov ured u općini Maksimir. Tretira se moja plaća, a ja ne znam da je Ročić, ajmo reć’, štedljiv čovjek. Kažem; 24 godine niste bili prvaci, a ja ću biti prvak. Ne tražim veliku nagradu, samo 100.000 maraka. Nisam još ni izgovorio cifru, a Ročić kaže - ne može. Ipak, nismo se razišli, u Dinamu sam mjesečno zarađivao 2500 maraka. A škrti Ročić, pokoj mu duši, imao je specijalni način premiranja igrača i trenera. Igramo u Novom Sadu, četrnaesti smo, borimo se za opstanak, a Ročić mi kaže: “Ako pobijedite, dat ću vam kozlića...” A ja, budala, ne znam što je kozlić, za mene je to gimnastička sprava i kažem: “Predsjedniče, nismo mi gimnastički, već nogometni klub...”
Tko je bio ključni čovjek za treće mjesto na svijetu?
- Franjo Tuđman, a objasnit ću i zašto. U Splitu sam izgubio četiri boda, 3-3 sa Slovencima i 1-1 s Dancima. I glasnogovornik nogometnog saveza Darko Tironi kuca na vrata i kaže: “Morate dati ostavku!” Zašto, kažem, ostavka se podnosi kada te igrači više ne slušaju. Pustite priče, otpovrne Tironi, tako je odlučeno. Ja sam ogorčen, tjeraju me jer mi je splitska bura zabila gol, u najgorem sam psihičkom stanju, kada zvoni telefon. Tuđman, traži da odmah dođem “gore”. I spraši vatru na mene; što je, podvili ste rep i bježite? Ne, predsjedniče, tjeraju me. Tko vas tjera? Šoić, predsjedniče. U međuvremenu je Tuđman nazvao Šoića i rekao mu - padne li Ćiri vlas s glave, ideš u zatvor, misliš da ne znam za tvoje bankarske marifetluke. Odlazim do Šoića, a on me čeka na trotoaru u Frankopanskoj ulici i viče: “Najveći treneru, majku im jebem, dušmani ti rade o glavi...
U epilogu Ćiro kaže:
- Tomislav Ivić me pred smrt često zvao i govorio: “S onim razbojnicima samo je Ćiro mogao izaći na kraj.” A Zdravko Reić i splitski novinari su lansirali teoriju - da je Ivić vodio reprezentaciju, Hrvatska bi bila svjetski prvak. Istina je drukčija; da nije bilo Tuđmana, ja ne bih bio trener, Hrvatska ne bi bila ni treća. Imao sam privilegij da sam mu bio ljubimac.
Jedan od važnih ljudi je i Zdravko Mamić:
- Mamiću sam mladost učinio sretnom, a on meni starost nesretnom!
Zašto Hrvatska nije bila svjetski prvak? Kažu da je predigra odigrana na ručku u Parizu, na dan utakmice s Francuskom.
Tuđman je najzaslužniji
- Istina je, sudarili su se Boban i Tuđman oko Ivaniševića. I nisu mogli Bobana zaustaviti da ne stavi transparent podrške Goranu Ivaniševiću. Skrivali su to od mene, oni protestiraju, a ja pripremam momčad da budemo svjetski prvaci, “jeb’o te Ivanišević i nepravda”. Ali, budimo iskreni, kako sam tu utakmicu pripremio i vodio, hrvatski narod bi me trebao strijeljati...
Prosinečki vam je poručio; da me stavio u igru samo deset minuta ranije, bio bi svjetski prvak?
- U pravu je, ali ja nisam bio siguran je li ozlijeđen ili uvrijeđen. A svaki malo talentirani trener zna da kad imaš igrača više, moraš staviti “pasera”. Istina je, da je igrao Prosinečki mi bismo pobijedili. Ali, zdravi Prosinečki. Međutim, ja “nisam došao na tu utakmicu”, iako su Francuzi bili gotovi. Kasnije mi je pričao Desailly: “U poluvremenu nam je Aime Jacquet rekao - mi ovim Hrvatima ne možemo ništa”. I da sam bio u formi, bili bismo svjetski prvaci. Ali, jebat’ ga...
Bio je ljubimac na dvoru državnog poglavara, iako tvrdi da su to najopasnije igre. Prijetvornost, spletke...
- Vratio sam se iz zatvora, nisam osuđen, ali drhtim - kako će me Tuđman tretirati? Moj prijatelj, sada pokojni Vinko Hotko, nagovorio me da odem na utakmicu. “Stari” sjedi u prvom redu, ne vidi me, a svi okreću glavu od mene, stajao sam u kutu lože, kao siroče. Kad me Tuđman u poluvremenu ugleda, vikne: “Znao sam da niste krivi”. Ja se bacim preko onih stolaca prema njemu, a ostali navukoše maske i tapšu me - znali smo da naš Ćiro nije kriv. Čuj, odjednom - naš!?
Dvaput preživio rak
Ipak, jednom sam vas vidio potpuno slomljenog, kad su vam iz Švicarske potvrdili da imate rak.
- Taj rak je jedna doista divna priča. U Ženevi sam, na biopsiji, moja kći Katarina našla je jednog uglednog profesora, dali su mi kontrast da vide je li se rak raširio, metastazirao na kosti. I beskrupulozno doktorsko đubre kaže - gospodine Blažević, gotovi ste, prošetao je... Pitam ga - gdje je prošetao? Do sedmog rebra, kaže doktror. Katarina pada u nesvijest, a ja znam da sam sedmo rebro davno slomio, kada sam jednom pokazivao kako se pucaju “makaze”. I kažem doktoru, budaletino jedna nadmena, ja ću vama doći na sprovod. Diži se, Katarina, doktor nema pojma. Došao je i drugi rak, melanom, i nisam se bojao, tek sad sam se počeo bojati. Ne nađem li posao u nekom, makar i lijevom klubu, brzo ću umrijeti!
Žalite li za nečim?
- Za Bokšićem, samo za njim! Da sam ga imao zdravog i u punoj snazi, bio bih i europski i svjetski prvak. Kad on prolazi, i ja se sklanjam. A znao je lopte, Bože, kakav igrač!