Kad bi El Croatico rekapitulirali matematički mogli bi zaključiti da je s bodom Dinamo još jedan korak bliže naslovu prvaka, a Hajduk korak dalje od Europe.
Međutim, kad je Hajduk u pitanju, onda se može definitivno kazati da Splićani imaju pravo na ogromnu europsku nadu, jer su postali - dobri!
Čak bismo nakon njihove igre u derbiju mogli dati još jaču pohvalu - jako dobri.
Nakon utakmice s Rijekom, momčad talijanskog trenera odigrala je još jednu finu predstavu, pa nam se čini da bi na Poljudu ipak trebali razmisliti trebaju li se Tramezzanija riješiti nakon ove sezone. Jer očito je čovjek uspio posložiti igru Majstora s mora koji su u sudarima s elitom hrvatskog nogometa u posljednje dva ogleda pokazali puno na taktičkom planu, ali i na tjelesnom, da ne govorimo o voljnom momentu. Ne bi bilo dobro da se Tramezzanija riješe samo zbog toga što je uzeo dres od Lirima Kastratija ili što je nosio maskirnu jaknu Adidasa umjesto Macrona.
Ne trebaju u Splitu prelamati preko koljena, nego dobro analizirati i promisliti. Talijan je pokazao da se s njegovom vizijom Hajduka može nositi s najboljima u Hrvatskoj, te slijedeće sezone možda zapucati mnogo više nego ove. U srijedu je Tramezzani bio odjeven poput modernog 'modnog mačka', ali i igra Hajduka većim dijelom utakmice nalikovala je dosta moderno, agresivno i često kombinatorno. Posebno u prvom poluvremenu, kad su Modre doveli u situaciju da se ponašaju na način na koji ih nismo naučili gledati u HNL-u.
Možete li se sjetiti kad je netko tako na domaćoj sceni stisnuo Dinamo? Pa nakon prvih 25 minuta igre izgledalo je da Modri igraju protiv Manchester Cityja, a ne protiv Hajduka. Splićani su visokim presingom poput horde gladnih hijena navaljivali na zadnju liniju Krznarove momčadi, koja je teško iznosila loptu, a niti vezna linija Modrih nije se uspijevala snaći s takvim stavom Hajduka.
Plavi su gubili lopte, gubili duele, loše dodavali, ne sjećamo se da je maksimirsko društvo imalo toliko pogrešnih pasova, loših rješenja. A sve se to događalo zbog dobrog Hajduka koji im jednostavno nije dao doći do zraka, Dinamo je izgledao kao riba na suhom. U drugoj dionici Bili ipak nisu mogli, što je bilo nekako logično, izdržati takav jaki ritam koji su nametnuli u prvom dijelu, pa su Modri, naročito u zadnjoj četvrtini utakmice konačno došli do daha.
Tako Dinamo nije i četvrti put u sezoni uspio pobijediti Hajduk, ostao je bez tog dostignuća. Čak je u posljednjim trenucima derbija mogao izgubiti, jer je Grk Diamantakos s nekoliko metara pogodio gredu. Bez obzira na dobru prezentaciju Majstora s mora, ipak bi se dalo zaključiti da je u modrim redovima konačno došao na naplatu žestoki ritma utakmica koje su odigrali u ovoj za njih povijesnoj sezoni.
Vidjelo se da da su noge postale teške, kao da su Krznarovi dečki oko gležnjava nosili zatvorske okove. Posebno je u sjećanju ostala jedna akcija u sudačkoj nadoknadi. Naime, Dinamo je krenuo u jednu kontru sa četiri igrača, činilo se u tom trenutku da bi baš ta akcija mogla biti trenutak odluke. Međutim, sva četvorica igrača Modrih kretala su se u toj akciji kao da odlaze na neki događaj na koji ne želi ići, bili su užasno spori, na koncu je lopta završila u 'bunaru'. Upravo je ta slika bila najbolji pokazatelj da su izdušili, da je ponestalo snage. Ukupno gledali smo konačno jedan pravi derbi, bilo je svega i svačega, mogli su dobiti jedni i drugi, neodlučeno se čini kao realan, najpravedniji rezultat.