Nenad Bjelica otišao je iz Maksimira kao jedan od najvećih trenera u Dinamovoj povijesti iako se zadržao nepune dvije godine. Na klasičan dinamovski način, koliko god se opirao fatalističkom pogledu na modri klub, propustio je dobiti Šahtar u finišu utakmice, kojim će se kroničari i povjesničari još desetljećima “zabavljati”, i zabetonirati svoje ime na pijedestalu ikona. No, u Europi, koja je već poduže zlatni kriterij, napravio je više od bilo koga tko je stolovao u maksimirskoj svlačionici od legendarne 1967. godine.
Dinamo više od sedam desetljeća nema svojeg Matta Busbyja, Boba Paisleyja, Johana Cruyffa, Alexa Fergusona, Arriga Sacchija… čovjeka koji bi obilježio podužu eru, nizao trofeje, korifeja čiji bi stil nogometa slijedile generacije. Čak se i jedan Branko Zebec zadržao tek trinaest mjeseci i nije dočekao da osvoji Kup velesajamskih gradova 1967. godine, nego i u toj tituli stoje dva trenerska potpisa. Drugi je stavio Ivica Horvat, vodeći ekipu u finalnim susretima.
Adresa aktualnog hrvatskog prvaka trusno je tlo za stručnjaka, bio on prekaljen ili mlad i ambiciozan, jer sintagma Ćire Blaževića “trener je najvažniji čovjek u klubu” tu gotovo nikad nije živjela. I kad bi se na čas nazirala, brzo bi je ugasili. Modrim odajama uvijek su vladali neki drugi interesi. I četrdesetih, i šezdesetih, i svih kasnijih desetljeća. I do najnovijeg doba.
Marton Bukovi najveći je od 1911. godine. Radio je devet sezona u kontinuitetu, od 1936. do 1945., pa nakon kratkog prekida nastavio u Dinamu do 1947. godine kad se pod misterioznim okolnostima vratio u Mađarsku. Osvojio je pet trofeja, od toga tri naslova državnog prvaka s Građanskim. On je tvorac modernog hrvatskog nogometa iz čije su radionice izlazili planetarni asovi i sustav igre WW koji je bio revolucija u svijetu. “Lažni centafor” još je tada bio njegov patent. Kasnije je 1956./57. radio kao izbornik Mađarske, nakon vrhunca čuvene Lake konjice i senzacionalno izgubljenog finala SP-a 1954. godine.
Iako se i Bukovi vraćao, pa je tako 1961. bio s Dinamom u polufinalu Kupa pobjednika kupova, gdje je ispao od Fiorentine, premda su i mnogi drugi dolazili više puta, nitko nije “odigrao” ni približno takvu dionicu.
Do njega, u Top 5 po rezultatima su Milan Antolković, Branko Zebec, Ivica Horvat i Nenad Bjelica, a po karizmi i popularnosti i Miroslav Blažević. Od njih jedino je Ćiro osvojio jugo-ligu, međutim samo on nije napravio nikakav europski rezultat. Antolković je 1963. igrao finale Kupa Velesajamskih gradova.
Bliže nego itko drugi
Čovjek koji je u četvrtak napustio Maksimir ima europsko proljeće nakon 49 godina, bio je bliži nego itko da prođe skupinu Lige prvaka, nedostajalo je koncentracije samo za još jedan napad Šahtara i ostala bi pobjeda i plasman među 16 najboljih u Europi, uzeo je dva hrvatska prvenstva i jedan Kup. U dominantnom klubu koji “pod normalno“ slaže titulu za titulom pojedini su ih Bjeličini prethodnici skupili i više, ali na međunarodnoj sceni u njegov rang ide jedino sezona 1998./99. kad je Cico Kranjčar prvi put izborio Ligu prvaka, a Velimir Zajec u njoj igrao meč za prolaz. Na kraju je to drugo mjesto u skupini još uvijek najbolje, ali, kako pristaje Dinamovu DNK-u, i taj domet nije djelo jednog nego ga treba podijeliti na dvojicu.
Ipak, uza sve komplimente, Bjeličina “priča u modrom” nije dorečena do kraja. I zbog onog što je nedostajalo da se napravi još više, možda i monumentalno i naprasnog odlaska pod okriljem virusa. Niti on nije uspio postati Dinamov Busby, Paisley...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....