Povijesni pregledi kažu da je u Prvom nogometnom prvenstvu Hrvatske i Slavonije, koje je započelo u rujnu 1912. godine, sudjelovalo šest klubova (preciznije pet, jer je Ilirija naknadno odustala), svih šest iz Zagreba, a izvjesna i ne posebno smjela futurološka nagađanja kažu da ćemo sljedećeg rujna, 103 godine poslije, gledati slično ustrojeno prvenstvo s pet klubova iz Zagreba i još jednim iz malo zabačenijeg zagrebačkog predgrađa zvanog Koprivnica. Eto prilike da lokalpatrioti slavodobitno zapjevaju “Football’s coming home” prije nego što u širokom luku pobjegnu od monotonog natjecanja, čija bi putovanja ZET mogao subvencionirati prilagođenom cijenom pokaza za igrače i trenere.
Uskraćena licenca
Kako bi to hrvatska liga mogla posuditi format nekadašnje zagrebačke zone? Tako što će Dinamo, Zagreb i Lokomotiva dobiti društvo u zaprešićkom Interu koji je promociju izborio uvjerljivom sezonom u 2. HNL, a možda i u Sesvetama koje jurišaju na elitni razred nakon što je HNS-ov Ured za licenciranje klubu izdao prvoligašku licencu.
Ako klub iz istočnog zagrebačkoj predgrađa niste doživljavali ozbiljno, razmislit ćete ponovno kada pročitate vijest o obilježavanju 70. obljetnice djelovanja gdje su posebnim plaketama nagrađeni Hrvatski nogometni savez, Zdravko Mamić i Milan Bandić. Uz tako moćnu gomilicu na svojoj strani, nisam siguran da Osijek ili Istra dodatni krug kvalifikacija sa Sesvećanima dočekuju kao favoriti.
Nad podatkom da je Zadru uskraćena licenca zbog kronične besparice i problema s infrastrukturom ne treba prolijevati krokodilske suze, a nema smisla niti beskrajno lamentirati nad financijskim problemima Osijeka i Istre.
Nema spasitelja
Klubovi u stanju perpetuiranog rasula ponekad se spase ispadanjem u niži rang i odbijanjem od dna (svrnite pogled prema HSV-u ovih dana), samo ne treba u ovom slučaju zaboraviti da u Hrvatskoj nema “financijskog padobrana” napunjenog televizijskim novcem niti “potkovanih” biznismena koji će utrčati u klub, zadržati momčad na okupu ili dovesti pojačanja kako bi se odmah vratili u viši rang.
Bez pravih suparnika
Havarija može značiti i užas na duge pruge, trajno ispadanje iz konkurencije ambicioznih. Zadru, Osijeku ili Istri u slučaju ispadanja lako se može dogoditi da krenu tragom Cibalije ili Segeste, nekadašnjih prvoligaša od ugleda, koji danas u drugoligaškom društvu ne uspijevaju pratiti ritam Gorice ili Rudeša. Ili još gore, mogu krenuti tragom Varteksa, Šibenika, Karlovca, Marsonije, Kamena Ingrada... koji su u kriznim trenucima potpuno iščezli s radara.
Još jedan pogled u arhivu kaže da je Zagreb svoj autentični derbi izgubio u davna vremena, kada su s pozornice sišli HAŠK i Concordia, čije je klasno-obrazovno suparništvo, pišu predratne novine, znalo završavati općim neredom na tribinama i igralištu. Nakon 1945. Dinamo nije pronašao odgovarajućeg gradskog suparnika i zato Zagreb nema onu vrstu urbane nogometne mitologije koju bi dijelio s “podijeljenim prijestolnicama” poput Glasgowa, Praga, Beča, Beograda ili Sofije.
Kvartovske simpatije
Drugi najpopularniji klub u današnjem Zagrebu bez konkurencije je Hajduk, dok ostali pripadaju krugu kvartovskih simpatija.
Kakve asocijacije vam izaziva liga s viškom prijateljskih utakmica i deficitom strastvenih derbija? U slučaju potpisnika ovih redaka nema dvojbe. Prva je dosada i pustoš na tribinama. Druga je, hvala nebesima na kablovskoj televiziji...