Sergej Jakirović nije tema - mantra je koju predsjednik Dinama Velimir Zajec ponavlja od gostovanja na Rujevici. Nakon osvajanja titule u izravnom srazu s jedinim rivalom bilo je razvidno da se ostanak Jakirovića u Maksimiru više neće propitkivati. Danas je posve irelevantno u kojoj je fazi razmatranja tema o aktualnom treneru bila prije utakmice s Rijekom i je li odluka o "konačnom rješenju" iskrena ili samo pragmatična. Odluka je službena i u ovom trenutku posve kompatibilna s logičnim promišljanjem.
Dok se emocije od velebnog slavlja još nisu slegle, bilo bi doista oportuno "razmatrati trenera" koji je kroz Scile i Haribde turbulentne sezone Dinamovu momčad doveo do dvostruke krune. Mada Dinamova povijest pamti i takve "nelogične slučajeve". Primjerice, upravo je Zajecov suborac iz legendarne 1982., pokojni Cico Kranjčar, smijenjen nakon što je osvojio i prvenstvo i Kup.
Budući da je tema o treneru stavljena ad acta, sva energija maksimirskog menadžmenta usmjerena je prema rješavanju kadrovske politike, odnosno definiranju igračkog rostera za sljedeću sezonu. Dakako, proces stvaranja momčadi za naredno natjecateljsko razdoblje determiniran je ključnim parametrima: klupskim proračunom (brojkom - 60 milijuna eura) te ambicijom igranja u reformiranoj Ligi prvaka.
Za početak, čini se da su detektirane neuralgične točke u momčadi, odnosno pozicije koje bi svakako trebalo osnažiti. Nije potrebno biti "nogometni ajnštajn" (pa niti "cvajnštajn", kako bi rekao Ćiro Blažević) da bi se proizveo zaključak da nastup u Ligi prvaka podrazumijeva armiranje svake linije Dinamove momčadi.
Konkretno, obrana "modrih" morala bi se suočiti s izazovima po imenu Haaland, Vinicius ili kako se već zovu te rijetke zvijeri. A stožerni igrač modre obrane zove se Kévin Théophile-Catherine. Ima 34 godine i neosporne limite. Zbog njih uoči prošle sezone nije niti bio u projekcijama Dinamova stručnog stožera, nego je priključen naknadno (tek u drugoj polovici listopada prošle godine). Naposljetku je taj i takav Théophile donio prevagu u razračunavanju za hrvatske trofeje.
Plan igre
Maksimirski stožer mora procijeniti koliko mu igrača posljednje linije treba za sljedeću sezonu (u ovoj su "modri" sveukupno odigrali 59 utakmica), sukladno načinu igre, odnosno izboru taktike - hoće li užu obranu sačinjavati dva ili tri stopera?
Prigodom razmatranja o jačanju posljednjeg reda krucijalno je pitanje može li Dinamo uopće angažirati stopera više razine (platežnog razreda) i koliko bi taj posao ugrozio "projekt Živković"? Naime, u Maksimiru rastu talentirani braniči, ali njihove karijere klupska bi politika trebala voditi kontrolirano i racionalno.
Kakvoća kadra
Dinamo je tijekom sada već prošle sezone letio na posuđenim krilima: iz Japana je doveden Kaneko za desni bok, dočim je na lijevoj strani većinu utakmica odigrao Vidović, igrač minhenskog Bayerna. Izvjesno je da će maksimirski klub otkupiti Japanca za 1,1 milijun eura od Sappora. I jednako je izvjesno da će se Vidović vratiti u Bayern budući da Bavarci potražuju 3,5 milijuna eura. Dinamu se kao konkretnije i isplativije rješenje nudi transfer Marka Pjace (1,5 milijuna eura).
Popunjenost svlačionice veznim igračima gotovo je optimalna, ali se nameće prigodno pitanje o kakvoći kadra u odnosu na najvišu razinu europskog nogometa. I naposljetku - napadači. Trenutačno, Jakirović na dispoziciji ima trojicu središnjih napadača (Petković, Kulenović, Brodić). Ako će upražnjavati formaciju s dvojicom u prvoj liniji, onda mu treba još barem jedna devetka.
No preduvjet ispunjavanja svake kadrovske slagalice jest zadržavanje stožernih igrača. Prodajom Baturine i(li) Petkovića priča o pohodu na LP postaje gotovo besmislena. Bez spomenutih Dinamo plasman u elitno društvo europskog nogometa može ostvariti samo slučajno. Ozbiljni klubovi u promišljanju svoje strategije faktor slučajnosti nastoje svesti na zanemarivu razinu.