Ako mu je njemačka pop zvijezda Nena još tamo u hladnoratovsko doba osigurala povlašteno mjesto u pop kulturi, broj 99 danas svoju popularnost duguje Mislavu Oršiću. U Neninim stihovima "99 Luftbalons" bješe drugo ime za paniku, neke su krute generalske glave jato balona zamijenile za NLO pa poslale u akciju borbene avione, dok u Oršićevu slučaju broj 99 na leđima već dobre četiri godine izaziva paniku kod Dinamovih europskih suparnika. U prvoj doticaju s Ligom prvaka Oršić se predstavio Europi hat-trickom Atalanti u Maksimiru, a onda se užoj specijalizaciji opredijelio za Engleze. Nakon hat-tricka Tottenhamu za 3-0 uslijedio je gol West Hamu za 1-0 i napokon pogodak Chelseaju za 1-0.
Plavi devet je od vremena Dražana Jerkovića i Slavena Zambate uživa kultni status u životu kluba, svaki od njih dvojice, a onda i Cico Kranjčar nakon njih, u nekom idealnom scenariju dobili bi tribinu novog stadiona, ali srećom novog stadiona još dugo neće biti na vidiku pa ne moramo razbijati glavu hipotetičkim pitanjima tko bi u tom mačevanju zaslužio pravo prvenstva i kako bi na većoj slici kotirao Mislav Oršić, najbolji klupski strijelac u novijoj povijesti, rekorder brojem golova u europskim dvobojima, ubojica dječjeg lica koji ne prestaje nadopunjavati opus spektakularnim točkama.
Nagledali smo se svakakvih Oršićevih golova otkako je zagospodario Maksimirom, najviše onih iz "zone Del Piero" kada udarcima iz kuta šesnaesterca lansira projektile u suprotne rašlje, ali ne pamtimo ovakav poput sinoćnjeg Kepi Arrizabalagi. Najprostijom mogućom akcijom Ljubičić i Petković isporučili su loptu Oršiću na centru. Onda je on uključio turbo, možda i warp-ubrzanje jer s loptom u posjedu je poput ptice trkaćice pobjegao stoperima da bi na kraju, premda na izmaku snaga, elegantno, jedva kvrcnuvši loptu, matirao Kepu.
Minutu-dvije prije toga društvo oko nas dijagnosticiralo je da se Dinamo spustio u besmisleno nizak blok, praktično u krilo Dominiku Livakoviću. Neke lopte izbijene prema sredini vezni igrači nisu uspijevali zadržati pod kontrolom duže od pet sekundi. Prepuštali bi posjed i Chelsea bi se brzo vratio u aktivni mode. Onda je uslijedio mat u tri poteza i utakmica je pala na tjeme, sve se zarotiralo u sekundi.
Gol je stigao kao injekcija samopouzdanja i Dinamo je počeo čuvati loptu s više autoriteta. Kao sidro momčadi u tim je trenucima služio besprijekorni Josip Mišić, njemu su odlično sekundirali Arijan Ademi i Luka Ivanušec zbog čega su i bočni igrači sve sigurnije ulazili u igru. Vrlo dobar bio je Moharrami, a Ljubičić je odigrao baš impresivnu predstavu, najbolju otkako je ljetos sletio u plavo jato. Generalno hrabra partija u razdoblju inicijative odgurala je momčad na prag drugog pogotka. Stefan Ristovski je bombom sa 25 metara rastegnuo Chelseajeva vratara i natjerao ga na malu akrobatsku točku. Uz pomoć grede zadržao je suigrače na životu.
Dok je standardnu formaciju mijenjao u 3-5-2, činilo se da Ante Čačić u zrcalu gleda Chelsea i razmišlja isključivo o tome kako neutralizirati najjače suparničke adute. Ispalo je, međutim, da nas je Dinamov trener počastio malim taktičkim remek-djelom, jer nije samo isključio iz igre Sterlinga ili Mounta, nego je skicirao okvir u kojem se Dinamo do kraja razigrao i maksimalno iskoristio potencijale svih igrača na terenu.
Ako nisu ispraznili rezervoar s idejama i motivima, treneri u njegovim godinama (Čačić krajem rujna slavi 69. rođendan) uglavnom svoju sreću pronalaze u radu s mlađim kategorijama, ali Čačić je očito trenerski "late bloomer" koji nas za kraj namjerava počastiti s nekoliko remek-djela. Ovom pobjedom počastio je klub s 2,8 mil. eura i sebi osigurao mjesto u legendi. A najbolja sitnica u priči kaže - putovanje je tek započelo...