Na početku prvenstvene sezone svaki trener i klub imaju istovrsnu prioritetnu misiju - startati pobjedom! Nema te igre, slabije ili bolje, koja će imati veći odjek od dobitničkog rezultata. U Hajduku su to mogli zaključiti i nakon Superkupa protiv Dinama. Odjek maksimirskog izdanja bio bi kudikamo pozitivniji da se bolje izvodilo jedanaesterce i upisalo pobjedu. Iako objektivno to izvođenje nema dodirne točke s kvalitetom igre, epilog je velikog utjecaja na doživljaje.
U Maksimiru je Hajduk igrao dio utakmice solidno, a dio je bio bitno podređen kvalitativno bogatijem Dinamu. Rezultat je naglasio ovaj negativniji dio. Upravo zato je pred utakmicu u Puli trener Valdas Dambrauskas govorio o važnosti pobjede, logično rezonirajući kako će tri boda biti doza dobrodošle relaksacije pritiska za nastavak sezone i hvatanja natjecateljskog ritma. I kako u kontekstu svega navedenog to obično biva, 2:0 rezultat je izazvao pozitivnije recenzije kojima se zasjenilo određene limite koje momčad Hajduka pokazuje. O tome je dao naslutiti sličan stav i Valdas Dambrauskas...
Trener Bijelih je atipičan akter HNL-a već po pristojnom ponašanju, profesionalnoj razini komunikacije, respektu suparnicima i držanju okvira struke. I upravo u tom fokusu je logika vrlo jasna. Niti stvari treba dramatizirati zbog Superkup izdanja u drugom dijelu, niti ih treba euforično zalijevati nakon pobjede u Puli. Dambrauskas svoju viziju igre mora nadograđivati na onih prvih 30-40 minuta prvog dijela u Maksimiru, kada je Hajduk imao gard i tehničko-taktički učinak s kojim se nametnuo kao u nedjelju u Puli. Uz to, mora jasno analizirati u čemu je bio problem očite podređenosti u nastavku protiv Modrih jer Dinamo jest šireg kadra kvalitete, ali drastični dojam unutar jedne utakmice priziva da nešto nije štimalo i u Hajdukovom pristupu.
Prebacimo li te dvojbenosti na viđeno na Drosini, nećemo puno novog otkriti jer je za razliku od zadržanog kadra Bijelih aktualna Istra 1961 momčad u punoj rekonstrukciji. Ona je protiv Hajduka igrala s čak pet tinejdžera, praktično juniora i dva kadeta, te s bitno oslabljenim kadrom od onog koji je ostao od prošle sezone.
To ne umanjuje činjenicu da je tehničko-taktički Hajduk djelovao vrlo dobro, da su redovi kompaktni i, što treneru jasno daje do znanja da ga momčad slijedi, da je ona disciplinirana.
Kada se protiv jačih suparnika to ne pokazuje dovoljnim, onda to može biti i stvar kvalitativne razine, a ne neke pogrešne taktike ili pojedinačnih propusta. Kao što nazivati pobjedu u Puli kao stvar rutine nije objektivna recenzija jer su Bijeli i te kako “radili” da slome otpor ovakve Istre. No, niti to nije sada razlog da se ustvrdi da je Hajduk limitiran.
Suština je priče da se od svih momčadi ne može očekivati da će svoje pravo lice pokazati u prvom, drugom kolu sezone. Sukladno tome je deplasirano donositi prosudbe o dometima ovog Hajduka nakon utakmice s Dinamom i Istrom, pogotovo u kontekstu ima li potencijala ova momčad da se domogne naslova prvaka.
Ono što se, međutim, može analizirati, to su deficiti koje Hajduk iskazuje u tehničkom smislu, a s kojima se onda može slutiti je li logično očekivati da može ugroziti Dinamovu dominaciju.
Hajdukova kralježnica kvalitete je jasna. Čine je zbilja u dobroj formi aktualni Lovre Kalinić, radni (rabijatni) vezist Grgić, playmaker Krovinović, iskusni napadač Nikola Kalinić i tihi lider najglasnijeg odjeka Livaja. Posebnosti učinka doprinosi prije svega Melnjak, koji ubacivanjima s boka u prazan prostor iza leđa suparničkih obrana, osim golova, destabilizira blok suparnika. U aktualnim izdanjima Biuk daje naslutiti iskorake, ali za sada na temeljima na kojima je i stekao status posebnog talenta. To su hitrina, lakoća trčanja i napadanje praznih prostora. Time Hajduku daje potrebnu dubinu, razvlači linije suparnika i omogućava suigračima da se između njih lakše ubacuju. No, Biuk bi morao početi iskazivanje konkretnosti u završnici i tu najmanje mislimo na pogotke. Jer on je krilni napadač i ima neke druge prioritete u kompoziciji igre. S takvom motorikom Biuk treba biti odlučniji i hrabriji u prodoru, pogotovo jedan na jedan. Brzina sama po sebi nije prednost ako nije nadopunjena barem temeljnim tehničkim rješenjima. Biuk neće nikad imati Livajinu tehničku suptilnost, ali može biti moćan igrač ako proradi na kontroli lopte u driblingu, tajmingu u prodoru i mirnoći u završnici akcije.
Limit iskoraka Hajduka jest ako Dambrauskas na drugoj strani postavlja klasičnu “devetku”, Jana Mlakara, koji nema trk i linije bočnog igrača. S jačim suparnicima se onda lakše kontrolira hitrog Biuka, a istodobno ograničava ofenzivni doprinos Melnjaka, jer jači suparnici imaju opasnije napadače od Istre i sličnih takmaca.
Još ima vremena u idućim tjednima da se Hajduk digne u formi, ali je pitanje može li s ovim kadrom razriješiti spomenute, ali i jedan, čini nam se, značajan deficit za trofejne iskorake. To je vezist “box to box” u čijem je potencijalu dinamičnost. Hajduk treba bržu igru kroz sredinu, igrač koji će promjenom ritma (ili dugi korak) činiti višak i bitno olakšavati ostalima da pruže svoje doprinose. I da momčad tako kompenzira neke manjkove kvalitete u odnosu na konkurenciju za vrh. Istina jest da je za takvog igrača lakše izreći da treba, nego odraditi njegovo dovođenje. No, ako se gaji ambicija za naslov prvaka, onda su takva rješenja nužnost a ne opcija...