Kada su Hajdukovi juniori prošloga proljeća gazili Ligom prvaka, navijači su već polako maštali o generaciji kakva se na Poljudu čekala još od slavnih 70-ih godina. Tada je nenadmašni strateg i vizionar Tomislav Ivić najprije u pogonu stvarao, a onda u prvoj momčadi predvodio nisku “Bilih tića” - Vedran Rožić, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Ivan Buljan, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Šime Luketin, Ivan Katalinić, Mićun Jovanić, Željko Mijač, Radomir Vukčević, Mario Boljat... Klasa do klase, velikan do velikana.
Punih 50 godina kasnije Split i Dalmacija ponovno su bili zaluđeni djecom u poljudskoj akademiji. Učenici Marijana Budimira redom su nizali najveće nade europskih giganata, padali su Šahtar (1:0), Manchester City (2:1), Borussia Dortmund (1:1 - penali) i Milan (3:1), a tek je AZ Alkmaar u finalu (5:0) zaustavio fantastičnu seriju Splićana. Ti su klinci toliko očarali navijače da im je na splitskoj rivi bio priređen veličanstven doček.
Pukštas i Sigur
Međutim, od tih dana radosti i slave prošlo je punih osam mjeseci, a Bili tići već su potonuli u zaborav. Iz momčadi koja je preko Šahtara, Cityja i Borussije prokrčila put do Final Foura juniorske Lige prvaka danas nitko od tih klinaca nije ni blizu udarne postave Hajduka. Niti jedan! Što već na prvu sugerira da su usporedbe s generacijom iz 70-ih bile debelo pretjerane, kao i parole “sve ih gurnite u prvu momčad”.
Netko će možda reći da nismo u pravu, da su Pukštas i Sigur dio te generacije, a itekako su važni članovi Hajdukove udarne postave, ali Pukštas je za juniore zaigrao tek u polufinalu protiv Milana, dok Sigur zbog prekasne registracije nije ni imao pravo igrati za svoje vršnjake. K tome, Pukštas je Amerikanac koji je na Poljud stigao sa 16 godina, a Sigur tek s 19. I realno je priznati da ih nije Hajduk stvorio.
Zašto Hajduk od svojih “zlatnih tića” nije uspio - barem ne za sada - dobiti igrača za seniorsku momčad? Ili zašto nije uspio dobiti igrača barem dovoljno dobrog da igra na posudbi u nekom hrvatskom prvoligašu? Pazite, to su igrači koji su pobjeđivali momčadi čije su škole iznimno jake i u koje se ulažu strahovito veliki iznosi novca, posebno u dopunskoj selekciji igrača koji se dovode iz cijelog svijeta. A kako su u pitanju U19 generacije, njihova sljedeća stepenica je seniorski nogomet. Doduše, sve su to pitanja na koja nije nimalo lako odgovoriti, vjerojatno ni najupućenijim ljudima na Poljudu, ali mnoga od njih ukazuju da se tamo u Akademiji nešto pogrešno radi. I to već godinama...
Znate li koji je igrač posljednji ponikao na Poljudu izrastao u internacionalnu klasu i nositelja igre Vatrenih? U pitanju je Ivan Perišić, a on je Hajduk napustio davne 2006., još kao kadet. Imao je Hajduk u međuvremenu igrače poput Nikola Vlašića ili Marija Pašalića, s odličnim inozemnim karijerama i važnim ulogama u dresu Vatrenih, ali Perišić je zadnji igrač čija je karijera doista europski impresivna.
Zabrinjavajuća suša
Usput, posljednji igrač stvoren u Hajdukovoj Akademiji s bitnom ulogom u reprezentaciji je Nikola Vlašić, a on je posljednju utakmicu za juniore odigrao na proljeće 2014. S tim da nije sporno da je Vlašić velikim dijelom produkt obitelji, odnosno dugogodišnjeg individualnog rada s ocem Joškom. Još koji mjesec i napunit će se 10 godina otkako je Hajduk stvorio igrača dovoljno dobrog da u pojedinim utakmicama bude jedan od nositelja igre Vatrenih.
Naravno da je tako duga “suša” po pitanju stvaranja europskih klasa na Poljudu iznimno zabrinjavajuća i da je i ona jednim dijelom uzrok euforije koja se proljetos stvorila kada su Hajdukovi juniori izborili završni turnir Lige prvaka. Kao prvi hrvatski klub koji je ostvario takav pothvat.
Svakako treba podsjetiti na taktičku izvedbu s kojom je Hajduk ostvario svoj povijesni uspjeh. Protiv Borussije Splićani su imali 34 posto posjeda lopte, a protiv Cityja još mizernijih 23 posto. Trener Budimir podredio je taktiku pobjedi, formirajući čvrsti bedem ispred Hajdukovog gola, te čekajući prilike za kontre. Vidljivo zbunjeni suparnički klinci nisu znali što bi s loptom, jer nisu bili naviknuti na protivnika koji se prije svega orijentira na obranu. Takva taktika ne postoji u engleskoj ili njemačkoj juniorskoj ligi, tamo je sve podređeno nadigravanju.
Lako ćemo se složiti da nije problem to što se Hajduk u juniorskim utakmicama Lige prvaka isključivo podredio rezultatu. Kada dolaziš iz male i siromašne zemlje - koliko god ona nogometno bila nevjerojatno uspješna - važnost pobjede uvijek će biti ispred svega. Međutim, na Poljudu moraju dobro sjesti i razmisliti o tome što ustvari žele od svoje Akademije. Je li prvi cilj stvarati igrače ili je važnije stvarati - rezultate? Ako je od lansiranja Nikole Vlašića kao posljednjeg igrača dovoljno dobrog za Vatrene prošlo 10 godina, onda se definitivno ne radi dobro po pitanju stvaranja igrača.
Možda bi na Poljudu mogli malo pomnije razmotriti kako to radi AZ Alkmaar, koji ih je u tom povijesnom finalu demolirao s 5:0. Nizozemci - međutim - nisu u finale ušli s idejom da igraju na rezultat. Oni su samo igrali svoj nogomet, a rezultat je stigao kao posljedica, a ne kao cilj. Imali su 66 posjeda, 11 udaraca u okvir gola, čak pet čistih šansi. Užitak ih je bio gledati.
Ključan odgovor
I taj AZ Alkmaar je tijekom protekle tri godine dao čak 30 igrača iz škole koji su debitirali u seniorskoj momčadi. Tu je uključeno i sedam igrača iz momčadi koja je osvojila juniorsku Ligu prvaka. U ovosezonskoj juniorskoj Ligi prvaka u četiri utakmice zabili su čak 20 golova i ponovno oduševljavaju igrom. A daleko od toga da novcem koji ulažu u Akademiju mogu parirati Ajaxu, PSV-u ili Feyenoordu.
“Taktike su važne na kraju akademskog puta, kada morate pobjeđivati u utakmicama, ali ponekad su suprotne kreativnosti. Ne moraju naša djeca pobjeđivati, nego ih moramo pripremiti da budu spremni igrati i pobjeđivati kao seniori”, kazao je Paul Brandenburg, direktor Akademije AZ Alkmaara.
Odgaja li i Hajdukova Akademija svoju djecu tako da na prvo mjesto ne stavlja pobjedu nego njih razvoj? Je li to možda ključan odgovor na pitanje zašto na Poljudu mogu stvoriti generaciju sposobnu da igra finale juniorske Lige prvaka, ali i da pri tome ne izbaci igrača za ozbiljan seniorski nogomet? To što ih je nekolicina u drugoligašu Solinu koji je prvi dnu tablice, ipak je debelo premalo za ono što bi trebao biti Hajduk. Naravno, nitko od tih mladića još uvijek nema ni 20 godina, svi oni imaju vremena, ali i moraju biti svjesni da vrijeme brzo prolazi...