Malo Hajdukovih utakmica može se objasniti lako, ali poraz od Rijeke na Rujevici moguće je objasniti vrlo jednostavno -izostancima Marka Livaje i Filipa Krovinovića, piše Slobodna Dalmacija.
Već se dobro zna kako Bijeli prolaze bez svog najboljeg igrača, ali Krovinovićev doprinos često prolazi ispod radara, jer mnogi od njega (neutemeljeno) očekuju golove, asistencije i rasturanje na poziciji ‘desetke‘. Stoga bi ova utakmica trebala poslužiti svima da im otvori barem jedno oko, ako već ne oba, i da konačno shvate što Krovinović donosi ekipi Ivana Leke.
Odsustvo suspendiranog dvojca natjeralo je Leku na promjene, pa smo tako prvi put ove godine u vrhu napada od početka vidjeli Nikolu Kalinića, koji je ponio i kapetansku vrpcu. Pozicija druge ‘šestice‘ uz Lukasa Grgića očekivano je pripala Marcu Fossatiju, dok smo na desnom beku ponovno vidjeli Gerga Lovrencsicsa umjesto ozlijeđenog Dina Mikanovića.
Sergej Jakirović također se odlučio za sustav 4-2-3-1, ali je imao drugačiji plan od svog kolege na drugoj strani. Za razliku od Hajduka, koji se branio u srednjem bloku, Riječani su stalno bili u visokom presingu i gušili svaki pokušaj Bijelih da iznesu loptu iz zadnje linije.
Zbog toga smo jedinu polušansu Hajduka u prvom poluvremenu vidjeli u 25. minuti, kada je Lovrencsics iz daljine ubacio loptu za Rokasa Pukštasa, čiji je udarac obranio Nediljko Labrović. A jedinu bolju priliku od te vidjeli smo u 66. minuti, kada je Rijekin vratar obranio udarac Yassinea Benrahoua, također nakon ubačaja Mađara.
Bijeli su se branili u srednjem bloku jer s Kalinićem u vrhu napada i bez Krovinovića visoki presing praktički ne bi ni mogli igrati. U tom segmentu zapravo se najbolje moglo vidjeti koliko često osporavani veznjak znači za momčad, ali i zbog čega Leko baš i ne preferira Kalinića, odnosno zašto je napadač do ovog susreta upisao ukupno 150 minuta na terenu.
Hajdukova ‘devetka‘ odradila je posao korektno u onom smislu u kojem se to od njega i može očekivati. Ulazio je u duele (većinu je i dobivao) i uspijevao sačuvati loptu s igračem na leđima, ali to nije značilo gotovo ništa ekipi koja jednostavno nije naučila igrati s klasičnim target manom. Ukratko, Kalinićev doprinos u fazi napada bio je jako malen, a u fazi obrane praktički nepostojeći.
Ni Fossati se nije baš proslavio u tom segmentu... Rijetke su utakmice u kojima on obranu ne igra poluaktivno, a ova današnja protiv Rijeke bila je jedna od onih češćih. Partija Talijana u fazi obrane podsjetila je na one njegovog sunarodnjaka Andree Pirla, ali ne u dresu Juventusa, nego u onom New York F. C.-a u smiraj igračke karijere.
Nakon prvog poluvremena u kojem ih je Rijeka sasvim nadigrala, Bijeli su u drugi dio ušli mrvicu konkretnije, iako je za taj dojam zaslužan prvenstveno Pukštas, kojeg je ponovno bilo po cijelom terenu i koji je zapravo jedini radio kvalitetan pritisak na protivničke igrače.
Igrao je poput Pirla, ali onog s kraja karijere
S obzirom na to da je on u 49. minuti blokirao ispucavanje Labrovića, koje je umalo završilo u golu, a onda u 70. zabio pogodak koji je poništen zbog zaleđa asistenta Chidozieja Awaziema, možemo slobodno reći da je mladi Amerikanac bio najbolji igrač Hajduka na Rujevici.
Ivan Lučić ponovno je u nekoliko situacija pokazao nesigurnost, ali je bio najzaslužniji za to što kontra Riječana u 53. minuti i kardinalna pogreška Luke Vuškovića kojom je Matiji Friganu omogućio stopostotnu šansu u 56. minuti nisu završile pogotkom.
Vušković inače kod prvog Rijekinog pogotka u 9. minuti nije zatvorio Frigana te mu je omogućio da neometan puca glavom, a nakon pogreške u 56. minuti imao je još jedno povratno dodavanje koje je pod pritiskom poslao u korner.
Mladom stoperu ovaj ritam je očigledno preveliki napor, što uopće ne treba čuditi. Vušković je tek prije manje od dva mjeseca napunio 16 godina, a preko noći je postao prvotimac i za njega se bore najveći klubovi Europe. Svakome bi se sa svim tim bilo teško nositi, a 16-godišnjaku koji igra na jednoj od najosjetljivijih pozicija u momčadi posebno. Leko je stoga dobro reagirao kada ga je izvadio iz igre u 63. minuti.
Hajdukov strateg tada je također izvadio iz igre Kalinića i Fossatija, a na teren poslao Awaziema, Agustina Anella i Emira Sahitija. Sahitija je poslao na desno krilo, Anella na lijevo, a Jana Mlakara gurnuo u vrh napada, dok je Pukštasa spustio na poziciju ‘šestice‘ u fazi obrane, s tim da je u fazi napada imao praktički maksimalnu slobodu.
Ipak, taj malo pojačani pritisak Bijelih nije urodio plodom, već su domaćini u 75. minuti riješili utakmicu drugim pogotkom. Grgić se našao na poziciji lijevog beka, a prilikom upućivanja lopte u prostor za njegovog prezimenjaka Alena nije bio dobro postavljen, niti je na nju dobro reagirao. Rijekin Grgić je pronašao Antonija Marina na drugoj strani, a on je zabio za potvrdu druge uzastopne pobjede svoje momčadi u Jadranskom derbiju.
Iako su obje ekipe bile gotovo podjednako uspješne u duelima, Rijeka je tijekom većine susreta djelovala agresivnije, fokusiranije i koherentnije. Znali su točno što žele i kako doći do toga, dok su Bijeli izgledali kao da ničim nisu ni pokušali nadomjestiti izostanak dvojice ključnih igrača, već su izašli s identičnim planom kao i inače, što je bilo u najmanju ruku naivno od njih.
Ova dva primljena pogotka na Rujevici dovela su Hajduk do brojke od 41 u HNL-u ove sezone, što je jednako količini golova koju je posljednjeplasirana Gorica "inkasirala" i samo jedan manje od Lokomotive. Leko je nakon susreta to nazvao ključnim problemom, a onda poentirao jednom rečenicom iz asortimana onih "koje dobro zvuče, a ništa ne znače":
- Moramo više trenirati. Imamo vremena da budemo ponizni i pokušamo rasti.