Kada kola krenu nizbrdo, teško ih je zaustaviti. Staro je to nogometno i sportsko pravilo, ima ga itekako i u običnom životu, a u nogometnoj Velikoj Gorici na početku 2024. godine žive baš teške dane. Nisu onakvi kao prošle sezone kada su se čupali za ostanak u ligi, ali su alarmantni za perspektivu turopoljskog prvoligaša, koji tone na svim razinama i samo je trenutačna i krajnje zavaravajuća okolnost da će ispasti otpisani Rudeš.
Poraz od Hajduka 0:3 je čak deseti u prošlih 12 ligaških utakmica, a opet je doživljen bez ikakvog ozbiljnijeg otpora. Do 41. minute gosti su postigli tri pogotka, a u završnici dvoboja propustili su do vrha napuniti mrežu Ivana Banića. Baš kao i u nedavnoj četvrtfinalnoj utakmici Kupa s Dinamom u Maksimiru (0:4), igrači Gorice kao da su se pomirili s porazom i prije izlaska na teren. Beskrvni i neodlučni u fazi obrane, a bezidejni u napadu, omogućili su igračima Hajduka da s pola snage dominiraju i osiguraju pobjedu u prvih 45 minuta.
Teško je i gotovo nemoguće objasniti kako su ti isti igrači (sedam ih je tada startalo, a još pet ušlo s klupe) prošlog rujna Hajduka pobijedili 2:1, vrativši se iz rezultatskog zaostatka s dva gola u zadnjih desetak minuta dvoboja? Što je tada bilo drugačije, a sada se radikalno promijenilo? To su glavna pitanja za trenera Dinka Jeličića, koji očito u nečemu griješi, a da možda ni sam ne zna o čemu je riječ. Ostavku nije ponudio, a zasad ni dobio otpusno pismo od Uprave kluba, koja se i sama očito odrekla borbe za Europu, iako je još 10 dugih kola do kraja, dok ona želja o razvoju mladih igrača također ide lošim smjerom, jednako kao i aktualni rezultati.
- Ja iz sebe izvlačim maksimum, a nisam tip koji lako odustaje. Dok god vidim da imam mogućnosti preokrenuti situaciju, da igrači reagiraju na ono što tražim, ostat ću - kazao je Dinko Jeličić, koji ne bježi od vlastite odgovornosti za ovako katastrofalan učinak u nastavku sezone, ali očito je problem da igrači ne prate njegove zahtjeve.
Dovoljno je analizirati prvi primljeni gol protiv Hajduka i upitati se pa kako je moguće da kod izvođenja kornera nečuvan ostane baš Marko Livaja, kao najbolji igrač gostiju? To zaista nije u domeni psihološke blokade o kojoj Jeličić toliko priča, već o elementarnom nepoštivanju postavljanja u takvim situacijama.
Propuh u obrani bio je prisutan na svim stranama, a potop je i počeo kada je u završnici ljetno-jesenske polusezone stabilnost defenzivne igre narušena, a ni 12 utakmica kasnije nije vraćena. Mnogo je još odgovora koje Jeličić traži u noćima bez sna, a igrači bi se trebali upitati - kuda idu njihove karijere s ovako lošim prezentacijama?