Slučajno, prekopavajući svoju arhivu, našao sam podatak da sam 24. veljače 1963. kao mladi novinar Slobodne Dalmacije (još uvijek honorarac od prosinca 1959.), prvi put izvještavao s jedne službene utakmice Hajduka. Kad bi Hajduk igrao u Beogradu, Zagrebu i drugim centrima, onda je urednik naručivao izvještaje od tamošnjih novinara, ali sada je u pitanju bila četvrtfinalna utakmica Kupa Jugoslavije u Sremskoj Mitrovici, protiv Srema, pa me Joško Frančeski, moj urednik pitao: Hoćeš li u Sremsku Mitrovicu? Naravno, skočio sam, navečer vlakom za Beograd, prvi razred (nisu plaćali spavaća kola), pa utakmica, Srem - Hajduk 1:4, Anković tri, Marin Kovačić. Momčad Hajduka: Jurić, Cuzzi, Z.Radovniković, Papec, Ilić, Brkljača, Hlevnjak, Fulgosi, Anković, Kovačić, Z. Bego.
Te godine Hajduk je dogurao do finala kupa, igralo se protiv Dinama u Beogradu (26.svibnja 1963.), bilo je 4:1 za "modre".U prvenstvu su se "bijeli" borili doslovno za opstanak, do kraja su nedostajala dva kola. Odmah nakon finala Hajduka je 2.lipnja čekalo gostovanje u Zagrebu, derbi protiv Dinama.
Zanimljivo, uoči finalne utakmice, pričao je Lenko Grčić, tada pomoćni trener, u razgovoru dan prije finala, stiglo je upozorenje od veterana Dinama, koji su došli na finale: "Pazite kako igrate, jer nam dolazite u Zagreb". A onda je zatraženo da u finalu ne igra Ivo Bego, na glasu kao oštar igrač, reklo bi se po splitsku "cipadur". I zaista, Grčić je Ivu Begu odvukao od momčadi, napio ga je na mrtvo ime, tako da nije mogao igrati...
Onda je došao derbi na Maksimiru, pa su predsjednik Hajduka Petar Rončević i utjecajni član uprave Dušan Stipanović otišli moliti predsjednika Dinama Ivana Šibla da se odigra mirnodoposka utakmica, na "nulu". General je svojim ratnim drugovima (Rončević je bio narodni heroj, Stipanović, također visoki partizanski oficir, šef UDBE za Dalmaciju) kazao: "Dečki, futbal se igra i u drugoj ligi".
U Dinamu nikako nisu mogli zaboraviti događaj iz finiša prvenstva 1959. kada su "modri" za utakmicu u Splitu tražili popust, jer su bili s Crvenom zvezdom, u trci za prvaka. Međutim, trener Hajduka Milan Ćirić zajedno s Vukasom, nisu dozvolili dogovor. Treba znati da je Hajduk četiri kola prije te utakmice, u Splitu pobijedio Crvenu zvezdu s 2:0. U to vrijeme je Ante Žanetić koketirao s Dinamom, igrao je jako slabo, zamijenjen je u 44. minuti (ušao je Bogdan Kragić). Hajduk je pobijedio Dinamo s 3:2, to je bilo tri kola prije kraja prvenstva, Crvena zvezda je postala prvak s 33, Dinamo drugi s 32 boda. A da su bili poravnati, po 33 boda, Dinamo bi zbog bolje gol-razlike u golovima bio prvak (gol razlika Dinama 48:20, a Crvene zvezde 47:25).
No, vratimo se na odbijanac od strane generala Šibla, Rončević i Stipanović vratili su se razočarani u hotel Esplanadu, na sastanku su obavijestili igrače da od dogovora nema ništa. Hajduk je ipak osvojio dva spasonosna boda (1:0, gol Ivice Hlevnjaka). A kada je završila utakmica, u slavlju "bijelih" u svlačionici, stigla je vijest da je predsjednik Rončević radostan trčao s tribine prema igračima, pa je pao, onesvijestio se uslijed infarkta... Svi su skočili, igrači onako u dresovima, članovi vodstva, a mogli su jedino vidjeti da je Rončević upravo odveden hitno u bolnicu. A kad su se igrači vratili u svlačionicu, tamo su našli Stipanovića, kako sjedi na jednom stoliću, bio je mrtav, on je također doživio infarkt, spasa mu nije bilo…