Paolo Tramezzani je u velikom intervjuu za Sportske novosti govorio i o svojoj karijeri, ali i o hrvatskim nogometnim legendama i prilikama u HNL-u.
Bili ste igrač Intera, Tottenhama, Serie A, Premiership, imali sjajne trenere kao Marcello Lippi, Osvaldo Bagnoli, Walter Novellino, čak i Edoardo Reja koji je vodio i Hajduk, i brojni drugi. Je li vas koji posebno nadahnuo za trenersku karijeru?
- Svi treneri imaju nešto svoje. Talijanska sam škola, i bez lažne skromnosti, držim da je naša struka ponajbolja na svijetu. Od svih nešto možeš naučiti, a u temelju je naša doktrina visoka organiziranost, taktička priprema i disciplina...
Stereotip je da je talijanski nogomet zapravo defenzivan, iako je bodovanje pobjede s tri boda donijelo veliki pomak u mentalitetu calcia?
Pršte od energije
- Nekad možda da, ali odavno je naša struka okrenuta ofenzivnijim pristupima, dakako ne zapostavljajući osnovnu bazu kvalitetne obrane. Mogu spominjati razne trenere, iskusnije, ali zadržat ću se na mlađoj generaciji. Antonio Conte je senzacionalan trener, koji gaji čvrstu, brzu i okomitu igru, momčadi mu pršte od energije, a volim kao i on njegovu igru s trojicom braniča. Roberto De Zerbi je u Europi hit trener i jedan od onih stručnjaka čije momčadi igraju brzo i nadahnuto prema naprijed. No, znam dobro kako radi, pratio sam ga i uživo i ljudi bi se iznenadili da gotovo 70 % svojih treninga koristi za vježbanje igre kad momčad nema u posjedu loptu i kako se defenzivno “pokrivati”. De Zerbijev nogomet počiva na pristupu rada na principima igre, a ne automatiziranju nekoliko šablona igre i kretnji. Trebalo bi više vremena za to pojasniti, ali, želim kazati, njegov pristup je ofenzivan i tamo dopušta inspiraciju i kreativnost stvaranja napada, dok je u bazi učvršćivanje bloka i pozicioniranje kako se što prije dokopati lopte. I da, ipak ću spomenuti jednog iskusnijeg, a to je Luciano Spalletti. Po meni je on trener genijalac koji treba dobiti puno više priznanja nego što ih dobiva.
Među strancima?
- Veliki sam fan rada Jürgena Kloppa. Njegove momčadi su uvijek organizirane, čvrste, okomite i pune energije. Taj identitet težim dati svojim momčadima.
Bili ste dugo godina jedan od najvažnijih analitičara u sportskim TV emisijama?
- Bilo je to iznimno lijepo i korisno. To što su me zvali s više strana vjerojatno potvrđuje da sam nešto dobro radio, odnosno da je reakcija javnosti bila pozitivna. Govorio sam što mislim i nisam mario da nekome zato mogu zamjeriti. Analizirao sam zbog gledatelja, a ne da bih sebe plasirao...
Sve manje znalaca
Možda je i taj stav pridonio da niste baš dobili prilika u Italiji?
- Mi imamo jako puno trenera, obrazovanih, kvalitetnih i kompetentnih. Naša škola stalno kontinuirano proizvodi stručne potencijale i naravno nije lako u takvoj konkurenciji dobiti posao. Pogotovo ne u novije vrijeme, jer kako u svijetu tako i u Italiji, više nema nužnog strpljenja, želi se odmah rezultat i uspjeh, i ako nema toga, treneri prvi plaćaju ceh. Imao sam epizodu u Livornu, ali klub je bio u jako lošoj predstečajnoj fazi, nije se moglo normalno raditi pa sam otišao. Pet godina sam bio asistent De Biasiju u izborničkoj misiji u Albaniji. Bilo je odlično, onda sam samostalno krenuo s Luganom, pa na temelju dobrog odjeka tog rada zvao me Sion. Imam poseban odnos s tim klubom, gdje sam se dva puta još vraćao, dijelom i zbog nekih moralnih razloga (drugi okvir op.p.). Na Cipru sam s APOEL-om osvojio naslov prvaka, ali nismo našli zajednički jezik za dalje.
Gdje po vama ide današnji nogomet, po mnogima sve dosadniji, s previše atletskog u odnosu na tehničke okvire?
- Je, fizička komponenta postala je prioritet. I mi u Italiji zato osjećamo da je sve manje tehničkih znalaca, genijalaca igre, onih koji daju nogometu presudnu dozu vica, kreacije, poteza, driblinga. Uvjerenja sam da je fizički dio temeljno važan, ali za iskorake, svatko u svojoj dimenziji, nužni su tehnički jaki igrači. Naravno, oni koji ispunjavaju i obveze igre u oba pravca, minimalnu dozu agresivnosti i ukomponiraju svoju lucidnost u momčadsku igru. Nogomet nikad neće moći bez takvih igrača, jer u jednom trenutku mogu svi biti spremni i fizički slično moćni, ali onda će ravnoteže lomiti znalci. Balansirati između tih potreba je nešto što treneri moraju znati odraditi.
Kao hitri i moćni lijevi bočni koji su najbolji igrači protiv kojih ste igrali?
- Ha, bilo ih je mnoštvo jer Serie A u moje vrijeme, kraj 1980-ih i u 1990-ima bila je kao NBA nogometa. Svi koji vrijede dolazili su na Apenine, svi su stremili postati dio moćnih klubova. Osjetio sam i engleski nogomet upravo u fazi kada je preuzimao auru najjačeg klupskog natjecanja. Teško je sve izdvojiti, ali mogu kazati da je Diego Armando Maradona bio planet za sebe. Doživjeti ga kao suparnika, to je bio spektakl. Do njega su mi bili impresivni Marco van Basten i Ronaldo il Fenomeno. To su nogometni izvanzemaljci, pored mnoštva velikana protiv kojih sam igrao.
Imao sve što treba
A koji su vam najbolji suigrači?
- Bilo ih je također mnoštvo, ali jedan je iznad svih. David Ginola, s kojim sam dijelio svlačionicu u Tottenhamu, bio je igrač snova, karizmatični lik, čovjek stila i kvalitete igre. Fantastičan je i kao čovjek, a zato što je bio posebnije aure u svemu što je radio i izvan nogometa, premalo je tretiran kao velikan igre.
Glumac, voditelj koji je dodijelio i Zlatnu loptu našem Modriću u Parizu, faca…
- Da, iste sudbine kao i David Beckham, protiv kojeg sam mogao osobno vidjeti koja je igračina bio. Imao je sve što veliki igrač treba imati, i to na najvišoj razini potencijala. S obzirom na njegov brak s pjevačicom grupe Spice Girls, nove odnose u Premiershipu koji su od igrača stvarali ikone svega u Engleskoj i time jačali brend lige, Beckham nije imao dovoljno igračkog vrednovanja, jer su se svjetski mediji stalno bavili njegovim izvannogometnim životom. A bio je klasa...
‘Najviše pamtim dvojicu Hrvata‘
Igrali ste protiv Hrvata u igračkoj karijeri?
- Jesam i najviše pamtim dvojicu. Zvonimir Boban je bio zvijezda u vjerojatno najmoćnijem Milanu povijesti i jednoj od najboljih momčadi modernog doba nogometa. No osobno sam obožavao igru Alena Bokšića. Kakva je to bila moć, brzina, tehnička kvaliteta u sinergiji s fizičkim vrhunskim performansama. U moje vrijeme zvali su ga i Bijeli Ronaldo jer je imao te karakteristike moći i prodornosti kao rijetko tko. Vi Hrvati se uistinu blagoslovljeni s tolikim talentima. I to ne samo u nogometu...
Imate neku ideju o tome?
- Nemam, nego samo ogromnu dozu divljenja i ipak dvojbi zašto je to tako. Zašto zemlja s oko četiri milijuna ljudi, koliko ima i Milano kao grad, proizvodi toliko talentiranih igrača u nogometu, rukometu, vaterpolu, košarci, tenisu, skijanju, borilačkim sportovima. Impresivno.
Kako gledate na grupu Eura, Italija i Hrvatska u grupi?
- Bit će to veliki dvoboj. Italija je prvak Europe, ali i dva puta razočarani gubitnik plasmana na Mundijal. Sada je Spalletti izbornik i vjerujem da će svojom ogromno kvalitetom znati posložiti kompetitivnu selekciju azzurra. Hrvatska je pak Hrvatska, uvijek sposobna svakome napraviti velike probleme. Fasciniran sam s Lukom Modrićem, imate sjajnog Brozovića, Perišića, Kovačića i druge talente koji čine reprezentaciju koja je već pokazala karakternost i hrabrost, ponos i nadarenost.
‘Talijani sve znaju o Hrvatskoj‘
Kakvu ste HNL zatekli tri godine kasnije?
-Takvu da si uvijek postavljam pitanje, zašto zemlja s takvom proizvodnjom igrača, kvalitetom, ne uživa kao Liga veliki publicitet izvan Hrvatske. Kod nas u Italiji se sve zna o reprezentaciji Hrvatske, ali o klubovima gotovo ništa. Čudno je to što se o recimo švicarskoj ligi zna jako puno, a o ovdašnjoj ne. Očito bi trebalo i na tome proraditi, jer HNL je vrlo zahtjevna liga. Ne može tek tako izvirati toliko nadarenih igrača visoke vrijednosti...
Dojam je da ste kratkih dionica po klubovima?
- Splet okolnosti! Recimo bio sam pet godina trener u reprezentaciji Albanije. Po klubovima je to bilo kraće i zbog dvije teške obiteljske situacije koje sam imao. One su iziskivale da mi prioritet bude familija, a nogomet padne u drugi plan. Život ne bira trenutak i situacije, i to što su se recimo dogodile u nekim ključnim trenucima za nogometnu priču nema mi osobitog utjecaja za sreću. Nogomet je, koliko god da volimo i strasno ga živimo, ipak sekundaran dio naših životnih priča.
Osjetilo se u dinamici glasa, pogledu koliko mu je teško o tome pričati, ali ipak je smogao snage.
- Moja supruga Elisa oboljela je prije 7 godina i to je bio strašan udarac za sve nas. Dvoje djece, a puno strahova, muka, neizvjesnosti. Izazov koji je život stavio ispred nas bio je najteži i najveći. Ništa nije važnije od obitelji i njene sreće. Bio sam u Sionu i to je bila sretna okolnost u toj krajnje teškoj zbilji. Predsjednik i klub uopće pružili su maksimalnu podršku da pomognu i osiguraju se najbolji mogući liječnici i metode oporavka. Bilo je to vrlo komplicirano i odajem najveće moguće priznanje mojoj hrabroj supruzi što je ona zapravo bodrila sve nas i utjecala da budemo pozitivni i uvjereni u oporavak. Imamo zajedničku kćer Emilie, kojoj je danas 11 godina, a iz prvog braka imam i kćerku Desiree (28), svi smo jako povezani. Supruga i mlađa kćer uvijek idu uz mene, gdje god radim, inače ne bih mogao funkcionirati. Starija kćer ima svoj život, ali čim možemo, svi se nalazimo skupa. Obitelj mi je kisik života.
Supruga je sada dobro i stalno se vodi briga o zdravlju.
- Sion me zadužio velikom podrškom i zato sam se vraćao pomoći koliko god mogu kad su me zvali. To je pitanje moralnosti, jer kad ti ljudi pruže punu pomoć u najtežim trenucima, to nema cijene.