Dinamo je poput Gorana Ivaniševića u onom čuvenom finalu Wimbledona. Protivnik posustaje, meč-lopte izmjenjuju jedna drugu, ali nikako da Modri poentiraju i okončaju priču. Prvi put, nakon preokreta i pobjede na Rujevici, činilo se - to je to. Onda je stigla i pobjeda u Velikoj Gorici prošlog vikenda, Hajduk je pritom remizirao u Koprivnici, Osijek izgubio u Rijeci. Da, gotovo je, nema se više što okrenuti.
Došla je i nedjelja, sraz s Lokomotivom. Koja više nije “sekica”, ali ne može valjda triput u istoj sezoni odnijeti bodove?! Pune tribine, podrška svih 90 minuta i k tome, novi kiks Osijeka s Istrom. Nema sumnje, šampanjac se može hladiti, naslov je u Maksimiru. No, opet “dvostruka servis greška”, očajna igra, mršavi remi i novo bačeno uže spasa konkurentima u borbi za naslov.
Ovo proljeće je za Dinamo i njegove navijače baš muka. Istina, Modri su i dalje najbliže cilju, naslovu prvaka, istina je i da nitko od suparnika ne briljira, no, predugo traje to Dinamovo traženje forme, previše je blijedih partija i promjena, previše “bauljanja” na svim razinama. Naslov prvaka, ako ga Dinamo osvoji, ne smije gurnuti pod tepih sve probleme koji žive u Maksimiru, već napraviti sve da se ovakva sezona ne ponovi!
Što su, dakle, sve uzroci takve Dinamove muke?
PROMJENE NA KLUPI NISU DONIJELE NIŠTA
Kad momčadi ne ide, najlakše je promijeniti trenera, nije Dinamo jedini koji to čini. No, promjene trenera ove sezone nisu donijele previše. Krznara je zamijenio v.d. Kopić, koji je u prvi mah podigao momčad, ali onda i on upao u glib. Došao je još jedan v.d. Čačić. U Velikoj Gorici izgledalo je da je donio pozitivan šok, a onda protiv Lokomotive pokazao da je i on nemoćan promijeniti krvnu sliku momčadi. Puno improvizacije, promjene sustava, pozicija igrača, Dinamo nema igru niti jasnu ideju. Očito je kao dan da Dinamo ne smije promašiti u izboru novog trenera (trenutno najbolje kotira Tomić) i da u Maksimiru moraju točno znati što od njega žele. To je glavni zadatak!
POJAČANJA KOJA TO NISU
Bulat, Nevistić, Štefulj, Čabraja, Bočkaj, Špikić, Jurić, Emreli, plus Ristovski i Mišić... To su igrači koji je Dinamo doveo kao pojačanja u zadnjih godinu i pol dana. Malotko se od njih dosad uistinu i pokazao pojačanjem, svatko iz svog razloga. Neki su ozlijeđeni, neki su već i otišli iz Dinama, neki nisu ni dobili pravu priliku. No, kad u važnoj utakmici, poput ove s Lokomotivom, od novih igrača u prvih 11 igraju samo Bočkaj i Emreli, onda je jasno da Dinamo baš i nije pogodio s transferima. Ili te igrače nije dobro iskoristio. Ovog ljeta moraju u Maksimiru biti mudriji i oprezniji.
ODLASCI VIŠE NISU ALIBI
Dinamo je početkom sezone ostao bez Majera, Jakića i Gvardiola. Trojice reprezentativaca i važnih igrača, a otišao je i Gavranović. Majer i Jakić otišli su pred kraj prijelaznog roka, kad je bilo teško pronaći zamjene. Da, do nekog trenutka mogao je to biti alibi, ali ako svi pa i ljudi u Dinamu tvrde da klub ima najširi i najkvalitetniji kadar, onda su dosad trebale biti nađene zamjene. Ako već ne jednake kvalitete, onda barem dovoljno dobre da Modri ranije riješe priču oko naslova. A čini se baš suprotno, kako Modri s odmakom sezone, igraju sve lošije i neuvjerljivije. Tu opet dolazimo na ovu točku o pojačanjima.
MALO DOBRIH LJUDI
Kad bismo ocjenjivali čitavu sezonu, u Dinamovoj svlačionici imali bismo samo pet-šest igrača kojima bi svi podigli ‘palac gore’. Livaković, Šutalo, Ademi, Mišić i Oršić, to su imena onih koji su u kontinuitetu igrali dobro i nosili momčad na leđima. Ivanušec je nadomak tog društva, ali njega je ozljeda izbacila iz stroja, još traži formu. Svi ostali osciliraju, ili nisu ulovili kontinuitet igara, ili forme. U prvom je planu Bruno Petković, oko kojega se lome koplja i koji se pretvorio u najveći problem, iako nije jedini koji bi mogao i morao dati više. I tu se opet možemo dotaknuti tih trenerskih smjena, koje nisu donijele pomak u broju razigranih i korisnih igrača.
JESU LI IGRAČI ZASIĆENI I UMORNI?
Ne treba amnestirati ni igrače, naravno. Pogotovo kad odigraju utakmicu poput ove s Lokomotivom, u kojoj se može postaviti i pitanje pristupa. Ako se pred toliko publike, uz takvu podršku, u utakmici koja znači naslov prvaka, treba pričati o pristupu, onda očito postoji neki problem. Radi li se o zasićenju pojedinih igrača, jesu li možda umorni od silnih promjena trenera i ideja, ili neki ne mogu odgovoriti pritisku Dinamovih ambicija? Kako god, netko taj problem treba detektirati, otkloniti, ako nikako drugačije, onda odlascima. Samo, tada se još jednom vraćamo na priču o dolascima i ljetu u kojem Dinamo ne smije promašiti s novim igračima.
KLUPSKA POLITIKA I - SPORTSKI DIREKTOR
Nominalno, sve odluke donosi klupska tročlana Uprava, međutim, nije tajna da se neke odluke i ideje, posebno one vezane za sportski sektor i transfere, i dalje rađaju i kroje u BiH. No, znamo i da “veza na daljinu” često ne uspije, da nije lako funkcionirati po tom modelu, posebno kad nema jednoglasja. A nema niti sportskog direktora. Bili su to tijekom sezone i Krznar i Kopić, različite vizije, različiti prevladavajući utjecaji, s različitih strana, naravno da u takvom odnosu snaga nije lako raditi. U svakom slučaju, Dinamo treba sportskog direktora i jasnu viziju kakve igrače dovesti, koga prodati, koga od mladih ‘gurati’ u prvu momčad. Jer, po principu “sto baba, kilavo dijete” dogodi se ponekad da dovedeš pet lijevih bekova u tri godine, a onda tu poziciju igra - stoper!