Dugopolje je nastavilo seriju sjajnih rezultata na početku nove sezone, 11 bodova, bez poraza, u pet kola zasluga su odličnog rada trenera Borisa Pavića i odličnih poteza u dovođenju igrača koje je povukao predsjednik Mario Smodlaka.
Uoči utakmice s Jarunom posebno inspiriran bio je slavljenik Ivan Rodić, kojem je predsjednik Smodlaka povodom 100. utakmice u dresu Dugopolja uručio dres s brojem 100. Dugopoljska publika je s oduševljenjem pozdravila Rodića, a on joj se odužio s dva jako lijepa gola. Ističemo i da je debi u Prvoj NL upisao mladi Mateo Smodlaka, igrač ponikao u omladinskoj školi Dugopolja.
U današnjem profesionalnom nogometu rijetkost je da je igrač pet godina u istom klubu, da bude obožavan od navijača i maksimalno respektiran od protivnika, da bude autoritet i uzor mladim igračima, a trenerima produžena ruka na terenu. Dugopolje ima sreću da u svojim redovima ima jednog takvog igrača, Ivana Rodića, rođenog 11. studenoga 1985. U 4. kolu Prve NL i pobjedi protiv Dubrave, Ivan je odigrao svoju 100. utakmicu u drugom rangu hrvatskog klupskog nogometa, uz dvije u Hrvatskom kupu.
Ivanova nogometna priča počinje u Dugom Ratu.
- Nogomet sam počeo trenirati s osam godina u Orkanu, a kadetski i juniorski staž odradio sam u Primorcu iz Stobreča. Kao izlazni junior otišao sam u Mosor u kojem sam igrao za prvu momčad u tadašnjoj 2. ligi i nakon toga Imotski iz kojeg sam prešao u Šibenik. Potom su slijedili Hajduk, Rijeka, Istra i odlazak u inozemstvo u sezoni 2011./12. Osvojio sam Hrvatski kup s Hajdukom 2010., bio je to prvi trofej Hajduka nakon pet godina, te pripomogao Arsenalu iz Kijeva da se vrati u ukrajinsku Premier ligu iz koje je godinu prije ispao.
Zašto je odabrao baš Ukrajinu?
- Tada na početku sezone 2011./12. kada sam dobio ponudu iz Zorje, ukrajinska liga je bila jedna od najboljih u Europi. Tada su tamo igrali brojni vrhunski igrači, Srna, Willian, Douglas Costa, Fernandinho... Došao sam u Zorju i u tom periodu osim mene došla je još nekolicina igrača s prostora bivše države, odlični srpski lijevi bek Nikola Ignjatijević - Brigel iz Crvene zvezde i Toni Šunjić, reprezentativac BiH, sada moj kum i najbolji prijatelj. U Zorji mi je bilo fantastično, bila je to mala kolonija Balkanaca, poslije je došao i zadarski vratar Krševan Santini - kaže Rodić i nastavlja:
- U tom periodu u Ukrajini je bilo jako puno hrvatskih igrača. Od Nikole Kalinića, Ognjena Vukojevića, Dudua, Vide, Kranjčara, mog sadašnjeg suigrača iz Dugopolja Marina Ljubičića, Srne. Mislim da je u tom periodu bilo 13-14 igrača iz Hrvatske u ukrajinskoj prvoj ligi. Igrao sam tamo u četiri kluba, Zorja, Arsenal Kijev, Metalist Harkiv i Hoverla. Nakon Srne, Mladena Bartulovića i mislim Vukojevića, da sam ja Hrvat koji se tamo najviše zadržao. Teško je odlučiti gdje mi je bilo ljepše, između Zorje i Metalista. Što se tiče života, u Harkivu mi je bilo najljepše, to je i bivši glavni grad Ukrajine, po meni jedan od najljepših u državi. Taj grad moja žena obožava i jedva čeka da se situacija normalizira da ode tamo.
Nakon Ukrajine imao sam kratku avanturu u kazahstanskom Atirauu gdje mi je trener bio Zoran Vulić, a Jure Obšivač suigrač. Tamo sam se zadržao šest mjeseci potom, odradio još polusezonu u Arsenalu i vratio se doma u Hrvatsku.
Kako gleda danas na stanje u Ukrajini?
- Stalno sam u kontaktu s bivšim suigračima, prijateljima i samo se nadam da će se to što prije završiti, normalizirati, jer rat nikad nikome ništa nije dobro donio. Samo da se završi. Igrao sam protiv velikih igrača, jedan od njih je Andrij Ševčenko, on je taman završavao karijeru u Dynamu Kijev, a ja sam bio u Zorji. Upoznao sam puno igrača, igrao s većinom ukrajinskih reprezentativaca, ali za mene najveći od svih mojih bivših i sadašnjih suigrača je BIH reprezentativac Toni Šunjić.
Zašto je izabrao baš Dugopolje nakon povratka u Hrvatsku? I ubilježio preko 100 nastupa!
- Cilj mi je bio biti blizu kuće, a predsjednik Dugopolja Mario Smodlaka mi je tada iznio plan koji mi se svidio, međutim ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se ovoliko zadržati u Dugopolju. Sada znam da nisam pogriješio, ovdje sam sretan, zadovoljan, volim ovaj klub, želim, a i spreman sam na sve načine pomoći ovom klubu da njegova budućnost bude što svjetlija i da, ako Bog da, ovaj klub bude među elitom hrvatskog nogometa, a to nije nemoguće. Ja svaku utakmicu uistinu igram kao da mi je prva i posljednja, ali 100 utakmica u jednom dresu je stvarno poseban osjećaj, pogotovo kada je to dres koji oblačite s ljubavlju koliko god to zvučalo kao neka floskula - zaključio je Rodić.