Pogled na ljestvicu Hrvatske nogometne lige daje nam neodoljiv osjećaj za to da će do kraja sezone biti - drama. Iz kuta jednog od pretendenata na toliko željenu titulu, to i ne mora zvučati loše. Jer jednaki je osjećaj da bi se s dramom to društvo znalo nositi na neki njihov, specifičan način. Drama je, ipak, nešto što je duboko ukoričeno u DNA toga grada i njegove kulture. Napose, nije slučajno da jedan od najpoznatijih glazbenih brojeva riječkog rocka nosi upravo to ime.
Jedan, dva, tri, četiri - izgubljeni. Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek toliko su daleko ispred svih ostalih u HNL-u da je borba za peto mjesto za ostatak svijeta zapravo ravna borbi za titulu. I baš zato, šteta je da i to peto mjesto ne vodi u Konferencijsku ligu. A vodilo bi, da je hrvatski nacionalni koeficijent pri UEFA-i na nešto zdravijim nogama. To je već tema za neku drugu raspravu.
Može li, eto baš Rijeka biti hrvatski prvak? Ima li zapravo ova Sopićeva momčad (s debelim Jakirovićevim otiskom) šampionski gen? Na koncu, postoje li neke sličnosti s onom znamenitom 2017. godinom?
Stvarnost HNL-a u ovom trenutku nije puno drugačija od one otprije šest godina. Štoviše, brojni Rijekini prvotimci iz te generacije i danas su na domaćim travnjacima. Od tada 17-godišnjeg Nevistića koji je bio treći vratar, preko Ristovskog, Eleza i Mišića koji su na vršnim igračkim pozicijama u Dinamu, odnosno Hajduku. Dapače, tu je i Matej Mitrović koji će na polusezoni Rijeku zamijeniti turskim Bešiktašom.
Ono mnogo važnije je Rijekina ovosezonska priča. Partija protiv Osijeka u subotu pokazala je da će Bijeli, može se to slobodno ustvrditi, trajati mnogo dulje u šampionskoj utrci s ostalim rivalima. Mladost na kojoj se temelji njen ovoljetni kostur može preživljavati u svakoj borbi, može, a što je još važnije, trčati i ponavljati do iznemoglosti. Linije su joj već sada jasno utvrđene, a unatoč tome što je primjerice na Maksimiru ili na Poljudu znalo biti pokojeg ispada, takvih bi situacija u nastavku sezone moglo biti sve rjeđe. Prirodno je da svaki dobro vođen i usmjeravan kolektiv raste kroz određenu kampanju, a tko smije reći da Rijeka neće nastaviti svoj strogo uzlazni trend na svim razinama?
Bitna razlika
Dok je ona Kekova Rijeka bila serijski stvarana da uspije u ostvarivanju "stoljetnog" sna njenih navijača, ova je bazirana na bitno drugačijim temeljima. Temeljno promišljanje dijela uprave zaduženog za sportska pitanja bilo je, prije svega, "spaliti" ostavštinu bivšeg menadžera za sport. Sustavnim radom, prije svega Jakirovića, uz obimnu pomoć Srećka Juričića, Antoninija Čuline, kasnije i Darka Raića Sudara stiglo se do današnje točke. Realno gledano, iz "Hail Mary" dodavanja, Rijeka je na putu do vrlo, vrlo neočekivanog "touchdowna". Bomba putuje zrakom...
Na Rujevici su složili ubojit miks u kojem se miješaju dvije esencije. Prva je sazdana u koncentratu talenta kakav već dugo nije viđen u jednom klubu unutar HNL-a. Od vratara Labrovića, Galešića i Smolčića odostraga, Hodže u sredini te Pašalića, Fruka i Ivanovića u ofenzivi, Rijeka ima za ponuditi baš sve. Ponoviti valja, Kekova šampionska squadra bila je sastavljanja na itekako drugačijim parametrima kvalitete. Bila je, samim time i mnogostruko skuplja, ali ovakav eliksir talenta tada Rujevicom nije trčao.
Obavezna igra
Da bi talent iz tjedna u tjedan činio ono što je za sukus priče ipak najvažnije, osvajao bodove, trebat će povezati mnogo karika u lanac uspjeha. Kekova Rijeka bila je zdrava, najvažniji igrači gotovo u pravilu nisu izostajali s više od dvije utakmice u nizu zbog ozljeda. Drugo, ta se momčad s Andrijaševićem, Gorgonom, Mišićem, Malešom, Župarićem... znala postaviti autoritativno kontra svih, napose na Rujevici koja je u tim vremenima još uvijek bila novi travnjak za sve koji na njega dolaze. Nemali broj trenera znao bi reći da je Rujevica u prvih 15-20 minuta svake utakmice nemoguć teren za sve gostujuće klubove. Totalno drugačija podloga, ambijent, kompletna situacija, stavljala bi protivnike u izrazito neugodan položaj.
Danas, iako više nije tako, Rijeka u svojoj, itekako pozitivnoj varijanti nepredvidljivosti protivnike uvijek može dovesti u pat-poziciju. To je najbolje na svojoj koži osjetila Istra. Žuto-zeleni se sjećaju Rijeke od prošle ili pak pretprošle sezone, koju su i dobili na Rujevici, ali takav im pristup, borba otvorenoga garda, ovoga ljeta nije donijela baš ništa. Tako bi, uostalom, prošao i Osijek ovoga vikenda, da ga nije mazio odgovoran i pravovremen obrambeni blok uz solidnog Malenicu.
Rijeku, da se i toga dotaknemo, ne moraju brinuti rezultati Dinama, Hajduka i Osijeka kroz sezonu, iz kola u kolo. Ne u tolikoj mjeri da bi se njima trebali ozbiljnije baviti u smislu iščekivanja kiksa. Sve ono što bi trebali sami napraviti u svojih 36 kola i mogu, a to je itekako važno saznanje u bilo kakvoj utrci koja bi se mogla intenzivirati u nekom trenutku.
Trenerov pečat je neizbježan
Da bi bilo tko postao prvak, da bi osvojio bilo što, nužno je potreban stručni potpis pod sve što se učinilo. Već smo pisali o tome Željko Sopić ušao je u već uglazbljeni sastav u kojem je, sada je to sasvim jasno, dobru muziku nastavio svirati po tonovima iz njegove kajdanke. Nekome se, možda, takav hard metal neće sviđati, Sopić na koncu s time nema nikakvih problema. Važno mu je samo ono što mora biti važno kada loviš rezultat.
Uvodnu strofu odradio je kulerski, drugi šampionski krug bit će, nesumnjivo, snažan bridge do refrena kojeg će se ponavljati na polusezoni, odnosno u kasno proljeće.