Velika većina promatrača cijenila je kako će Rijeka biti podređena Lilleu, a kako će Dinamo biti dovoljno nadmoćan Sparti. Fakti na terenu pokazali su relativnost papirnatih prognoza. Rijeka izvrsna, zaslužila je barem odluku na jedanaesterce. Lille je bolji, igra vrlo jaku francusku ligu 22 godine. Bio je prvak dva puta u prošloj dekadi, posljednji put 2021. godine. To je druga dimenzija u odnosu na HNL, ali u trenutnom i ho-ruk ogledu, a pokazala je to Rijeka, nogomet nudi neizvjesnost i u različitim potencijalima.
Lille radi kao i svi koji nemaju šeike. Kad su postali prvaci prodali su igrače za 105, a doveli mlađe za 26 milijuna. Platili su ceh desetim mjestom. Lani su prodavali za 80-ak, a doveli novu grupu mladih za 25 milijuna. Završili su peti. Ove sezone prodali su par igrača za 40-ak, a doveli više njih za 35 milijuna. Oni su sad u drugoj fazi (prva lani) stvaranja grupe za iskorak...
Rijekin nastup je velika stvar za njeno samopouzdanje i poticaj napredovanja mlađe momčadi. Njen problem, kao i Dinama, koji ima drugačiju financijsku dinamiku, jest osipanje kvalitete. To je sudbina HNL-klubova, a na višoj razini proporcionalno bogatijih kao Lille. U euro-razinama se ta nužna reprodukcija odvija logičnije, strateški smislenije. Ukoliko nema nekog financijskog potresa, nema ho-ruk transfernog poduzimanja, nego se planski zaključuju potrošeni i otvaraju novi ciklusi.
Dinamo je ispao od vrlo dobre momčadi, koja tehničkim potencijalom zasigurno nije bolja. Sparta je u Pragu međutim djelovala kao da je dominantnija kvalitetom. U prvom dijelu jest bila i u Zagrebu, i sada u Pragu, ali njen dobitni faktor je presudio. To je ukupno veća uigranost, kompaktnost i homogenost. Ne djeluje to kao slučajnost.
I Sparta je prošle tri sezone ulagala i prihodovala planski (4-3, pa 8-21, 5-11 milijuna) i bez potresa stručnog, igračkog i inog faktora ušla u dvoboje s Dinamom. Koji je na tom planu bio na obrnutoj frekvenciji. Samo kod nas se afirmira euforija ho-ruk situacije, bilo je u pozitivnom, bilo u negativnom kontekstu. U subotu ste fenomen, u srijedu bezveznjak. Prvo ste pokazatelj kako treba funkcionirati klub, a odmah potom klub-slučaj pod procesima. Kao da jedan dvoboj i rezultat definiraju radi li se dobro ili ne..
Dinamo i Rijeka mijenjali su ad hoc trenere i to je već teret trenutnoj ambiciji. Ne zbog pitanja kvalitete trenera, nego što svaka nagla promjena donosi plusove, ali i minuse na dotad uigravane priče i navike momčadi. Pogotovo ako to dolazi u autodestruktivnoj situaciji, kada se najvažniji igrači prodaju uoči presudnih ispita. Dinamo je na tranziciji Lige prvaka - Eurolige izgubio Livakovića, J. Šutala i pred Prag Ivanušeca. To je drastična promjena po svakoj liniji, i koliko god zamjene mogu imati potencijal, trenutno nisu u poziciji da ga maksimalno iskažu jer su bili u marginalnijem statusu. Nije primjerice Livaković kad je stao na vrata Dinama bio ovaj koji je otišao, pa ne može odmah ni Nevistić ili drugi...
Prodaja igrača nužnost je naših klubova, ali ne ovako stihijska transferologija. Prodate li najbolje igrače pred najvažnije utakmice, u kojima očekujete velike prihode, onda se praktično odričete puno šansi da ostvarite natjecateljski uspjeh i posljedično financijske velike prihode. U izboru trenutne zarade pretenciozno je očekivati da će još izvući rezultat i veće zarade u euro-natjecanju. Može se negdje zalomiti, ali...
Spustimo li se na domaće polje, intrigira povratak trenera koji je obećavao više nego je do sad postigao. Uskoro će, 16. rujna, Dinko Jeličić navršiti 50 godina. Ulazi u najzrelije trenerske godine, kada se kapitalizira iskustva u prethodnoj dekadi u dobrim i negativnim fazama, vlastitim i tuđim greškama, u traženju identiteta ideje igre i vještine da se ona nametne u sredini u kojoj se radi. Jeličić je u fazama gotovo 15 godina duge karijere na jasan način nagovijestio kako mu je nogometna ideja više razine u odnosu na niz kolega koji zvuče afirmiranije u domaćem okruženju. Trener je koji teži igri, zna osmisliti ono što je najkompliciranije, a to je ofenzivna igra, daje čvrstu strukturu momčadi. Zašto je češće mijenjao klupe, od omladinskih škola, selekcija, direktorskih i inih rola u inozemstvu, preko izborničkih i klupskih epizoda u više razina HNL-a?
Jeličić je zasigurno i sam doprinio toj neispunjenosti nekim slabostima, kojima, on najbolje zna. No, velikog je utjecaja sigurno imalo i to što je studiozan, trener strateškog tipa, čija metodologija počiva na taktičkoj i igračkoj izobrazbi. U domaćem vašaru nogometne taštine to se doživljava manom i filozofijom. Pogotovo kod onih koji znanja nemaju, a imaju, nažalost, neku moć.
To su stručnih faktori koji nisu učinkoviti u ho-ruk situaciji, ali dugoročno su najisplativiji za kompetitivnosti momčadi i napredovanje igrača.
Problem raznih "jeličića" jest što u HNL-u nema respekta vremena. Štoviše, uz slapove površnih tipova i posljedičnih pristupa u i oko HNL-a, taj se faktor vremena zapravo ismijava i tretira reliktom povijesti. Nogomet je kažu biznis, odmah i sad. Koje zamjene teza. Jeličić će u Gorici napraviti sigurno dobar posao izbjegne li greške u pristupu ambiciji i projektu (nedefiniranost težnje), ali pogotovo ako ga klub bude ustrajno podržao u razvijanju ciklusa, po mjeri struke i logike funkcioniranja. Znači ne ho-ruk, nego strateški definirano...