Prema svim pokazateljima, počevši od natjecateljskog, preko financijskog do infrastrukturnog, HNK Rijeka u eri Damira Miškovića je druga dimenzija u odnosu na onu prije 20. ožujka 2012. Tada je Riječanin Mišković, uz potporu Talijana Gabrielea Volpija, preuzeo klub i spasio ga prvo od izvjesnog bankrota. Potom ga je izvukao iz drugoligaških ralja, da bi od starta Lige 10, 2013./14., Rijeka postala jedna od dvije-tri vodeće nogometne zbilje u Hrvatskoj.
U analizi arhiva, da bismo jednostavnije razumjeli aktualnu tečnost Rijeke, primijeti se jedan trend. Unutar 25 imena (neki s više era) na klupi Rijeke, debela većina završila je svoj mandat prije kraja sezone. I debela manjina, njih tri, bili su (i) za hrvatske prilike iznimno dugotrajni. Prva dva su u prijašnjoj eri Rijeke. Josip Skoblar je odradio 1340 dana na kormilu Rijeke (1983. - 1986.), a Nenad Gračan 1460 (1997. - 2001.).
Ništa neobično
To su treneri koji su bili više puta na klupi na Kantridi, slično kao Elvis Scoria. U svojih deset godina vladanja riječkim prvoligašem Damir Mišković surađivao je sa šest trenera. Skočić, Scoria, Bišćan, Rožman i Tomić sve zajedno odradili su 199 utakmica unutar 1066 dana i u skupnom zbiru nisu ni blizu Matjažu Keku. Slovenac je skupio rekordne brojke povijesti s 2047 dana na kormilu "nove Rijeke" i odradio je 273 utakmice.
Povijesni trenerski vremenski dosezi u Rijeci uvijek su se poklapali po odjeku s najznačajnijim natjecateljskim epilozima. Vraćajući se na odjeke Miškovićeve dekade, ona je trofejno i posljedično, osim viših razina, statusno Rijeci dala i značajno više pritiske. Do te dekade Rijeka je imala dva Hrvatska kupa i vječnu klackalicu osjećaja da je u bivšoj Jugi bila značajan hrvatski predstavnik (dva Kupa), ali da u manjoj Hrvatskoj ne uspijeva biti među (naj)značajnijima.
U eri Mišković (djelomice samo s Volpijem) napokon se za Riječane dogodio taj iskorak. Ne samo kroz četiri Kupa i povijesno najznačajniji domet, a to je prvi naslov prvaka države (2016./17.), nego i kroz senzacionalni proboj u Euroligu te mnoštvo emocija koje se doživljavaju samo na slijedu velikih rezultata.
Dakako da je riječko okruženje sada drugačijih promišljanja, zahtjevnijih. Kada se ljudi naviknu na više razine, teško je prihvatiti neki novi povratak na nižu razinu. Problem nastaje kada se nekritički stvara stav o tome što je viša ili niža razina za neki klub. Primjerice, Rijeka je u devet izdanja Lige 10 ostvarila pet drugih mjesta, jedno prvo, dva puta treće i prošle sezone četvrto mjesto. Pritom je znakovit i slijed.
Prve (polu)sezone s Kekom upisano je treće mjesto, pa su slijedila tri druga mjesta i nakon toga naslov prvaka! Potom je Rijeka opet dvaput bila druga, a onda i dvaput treća. Četvrto mjesto iz svibnja ukazuje na određeni pad Rijeke, ali znači li to nešto nelogično kako bi se dalo razumjeti iz negativnih recenzija i opće atmosfere oko Rujevice? Svaki klub ima neke bolje i manje dobre faze, u Rijekinom slučaju ne događa se ništa nevjerojatno...
Rijeka je financijski u drugačijem razredu u odnosu na prethodne faze u kojima se išlo do naslova. Za ilustraciju, u prve tri godine klub je ulagao u pojačanja oko 5 milijuna eura odšteta. U sljedeće tri sezone prije, za vrijeme i poslije titule ulog je bio 2,9, a posljednje tri sezone iznosi 1,85 milijuna eura (okvirni podaci TM). U isto vrijeme klub je prodavao u prvoj trećini igrače za 18 milijuna, u drugoj (oko naslova) za čak 37 milijuna eura, a posljednje tri godine za 16 milijuna eura.
Dakle, ulaganja su sve niža, a prihodi od transfera u prve dvije trećine sve snažniji (i vrh), a u posljednjoj trećini vraćaju se na najnižu razinu. Ukazuje to na trend klupskog potencijala, a posljedično i odjekuje na sličnim natjecateljskim epilozima. Rijeka je u proteklih deset godina investirala u kadar oko 9,5 milijuna eura, ali je ostvarila čak 71,5 milijuna eura prihoda. S tim prihodima Rijeka je iznijela najjaču dekadu svoje povijesti i napravila veliki iskorak kao klub, koji jedini ima svoj kamp i "manji" stadion.
Jednostavno je pričati što bi se trebalo, ali mnogi u Hrvatskoj zaboravljaju na rubriku realnosti - što se može. Rijeka živi na razini na kojoj može i u kojoj je ovisna ne (samo) o transferima, nego o objektivnoj sposobnosti Miškovića da stvori novac, između ostalog i iz svojih sredstava. Poanta je da toga trebaju svi biti svjesni u riječkom okruženju i kroz tu prizmu gledati realnosti kluba, a ne biti stalno pod utjecajem onog što je bilo u "Kekovo vrijeme". To je prošlo vrijeme.
Sve teža vremena
U vrijeme današnje globalne krize u Hrvatskoj će za nogomet biti sve puno teže. Da Osijek nema Mađare, Istra Baske, Šibenik domaćeg ulagača iz SAD-a, bili bi prepušteni sami sebi. Tamo gdje postoji još poseban entuzijazam lokalnog čovjeka (Mišković) ili ogromna navijačko-društvena podrška okruženja (Hajduk), sponzorski doprinos (SB-Podravka) i slični partikularni odnosi, još se "živi". No, HR nogometu je iznimno teško i to treba imati na umu dok se umjetno stvara dojam fenomenologija…
P.S. Svi problemi ipak ne mogu opravdati Rijeku da si je dozvolila početi pripreme a da nema trenera. To je ipak gaf koji nema veze s ikakvim teretima kriza, novca ili čekanja "onog pravog".