Anas Sharbini prvi se evakuirao s Poljuda nazad na Kantridu zaobilaznicom preko Saudijske Arabije. Nesuđenom Hajdukovom preporoditelju ove zime pridružio se Marin Tomasov, a posljednjeg dana prijelaznog roka isti su migracijski val zajahali i Filip Bradarić te Josip Radošević. Tako u predvečerje jadranskog derbija Matjaž Kek u svlačionici ima zgodnu enklavu ex-hajdukovaca, redom intrigantnih igrača, ali i igrača nedokazanog međunarodnog potencijala.
Idealni za Kantridu
Kada ih vidite složene u zajedničku borbenu formaciju, brendirane kao ekstra talente i obilježene oporim inozemnim iskustvima, u uhu vam zazvoni prastari hit Jethro Tulla “Too old to rock ’n’ roll, too young to die”. Ili u slobodnom prijevodu, preslabo naoružani za “lige petice”, premladi za rezalište. Zapravo idealni za Rijeku...
Navikli smo proteklih sezona da ulogu ovlaštenog dobavljača na Kantridi igra Dinamo, koji je Damiru Miškoviću jeftino prepustio Andreja Kramarića, Ivana Tomečaka, Ivana Krstanovića, Matu Maleša, Ivana Borasa, Rubena Limu... Nogometna je javnost, naravno, ironizirala nad tom vrstom “jačanja bilateralne suradnje”; treba li Mamiću zaista još jedna konkubina u HNL-u, zar mu nije dovoljna ona krotka priležnica s Kajzerice? Premda praćen zazorom mase, maksimirski logistički “rikverc” ipak nije bio do kraja nelogičan. Dinamo je s Rijekom godinama njegovao povlašteni trgovački status. Balaban, Smoje, Mijatović, Milinović, Agić, Pilipović, Vugrinec, i još ranije Mladenović, Škerjanc, Peršon... nepogrešivo su novi karijerni izazov nakon Rijeke pronalazili u Dinamu. Red je bio uzvratiti uslugu starom partneru.
Nasilnici na tribinama
Paralelno s glancanjem ove suradnje, Rijeka na Volpijev pogon spretno je idućeg saveznika pronašla u materijalno devastiranom Osijeku, kojeg će održavati na životu novčanim injekcijama u zamjenu za Vargića, Leškovića, Jugovića, Kvržića, a sada i Mišića. Ovaj friški link s Hajdukom, međutim, nešto je sasvim drukčije, tu otvorenog ili skrivenog partnerstva neće biti jer su odnosi dva kluba opterećeni ozbiljnim hipotekama. Ako je Dinamo vs. Hajduk naelektrizirani hrvatski “clasico”, naš pandan derbiju PSG i Marseille, onda je meč Hajduk vs. Rijeka s vremenom postao naš autentični odgovor na Millwall vs. West Ham, nasilni cirkus u koji ne odlazite s malenom djecom.
U nepunih godinu i pol Hajduk i Rijeka odigrali su dvije utakmice koje su se potpuno otrgnule kontroli i s terena preselile na tribine. 29. rujna 2014. nakon piromanske orgije na Kantridi među devetoricom ozlijeđenih gledatelja nalazilo se i jedno dijete, a jedan od trojice karamboliranih policajaca u bolnicu je dopremljen s težim ozljedama. Početkom listopada 2014. godine Hajduk se Rijeci revanširao za gostoprimstvo u Dugopolju, stadionom su pljuštale uvrede, pljuvačke i otrgnute stolice, nakon čega je Hajduk kažnjen igranjem pred praznim poljudskim tribinama, a nabrijano je suparništvo dobilo etiketu “više od igre”.
Miškovićev iskorak
Osim što će zacementirati rivalstvo jadranskih suparnika, transferi Tomasova, Bradarića i Radoševića posvjedočit će o sve naglašenijem transferu moći s juga prema sjeveru obale. Natjecateljska moć već je na strani Rijeke, roster Matjaža Keka neusporedivo je kvalitetniji od onog kojim raspolaže Igor Tudor. Nešto što bismo mogli nazvati “diplomatska moć” također je na strani Rijeke, koja danas umije pregovarački vješto napumpati cijenu Kramariću, dok si s druge strane može dopustiti luksuz da odbije ponudu od 2,5 milijuna eura za Leovca. Za usporedbu, Hajduk ove zime nije znao unovčiti Sušića i Vršajevića, igrače s dobrim rolama na SP-u u Brazilu. Na koncu, tu je i kupovna moć koju plastično ilustrira primjer Bradarićeva transfera. Damir Mišković dosad se povlačio s licitacija kada bi se odštetni zahtjevi približili granici od 500 tisuća eura, ovaj put je odlučio napraviti korak više i platiti 600 tisuća za igrača koji nema osigurano mjesto u momčadi...