Modre legende: Ovo je katastrofa, najtužniji dan u Dinamovu životu...

Opasno se uzdrmao planet Dinamo. Preksinoćnji maksimirski sudar s planetom realnosti donio je silnu tugu i ogorčenost, koja nije nestala niti dan nakon. Dapače, multiplicirala se, tek kada su stvari sjele na svoje mjesto, modri se planet zacrvenio od stida. Na stranu priče o namještaljci, na stranu to što je Dinamo znao doživjeti teške europske poraze, ovdje ipak govorimo o strašnom epitetu, epitetu najgore momčadi u povijesti Lige prvaka. A kada to izgovorite naglas, vjerujte, stvar zvuči još i ružnije...

Četiri Dinamove legende svih generacija jučer su ispod glasa govorile u slušalice, nisu znali što reći, ali su se jednoglasno složili:

“Stid nas je, ovo je katastrofa, najtužniji dan u Dinamovu životu...”

Marijan Čerček (62) prije 45 godina ponosno je u Zagreb donio “kantu” Kupa velesajamskih gradova, ni ne sanjajući što će se dogoditi u smiraj nogometne 2011. godine.

- Crvenim li se danas? Ne, crvenim se od srijede navečer kada smo doživjeli najveću bruku u povijesti našeg kluba. Ne znam kaj se dogodilo, pogotovo nakon prvoga dijela koji je bio zadovoljavajući, dobar. Ne znam, nisam jednom bio sudionik utakmice u kojoj su se utakmice dobivale s igračem manjka, a ne gubile ovakvim, posve deprimirajućim rezultatom. Jako mi je teško, baš jako, Dinamo nikada, ali baš nikada nije ponižen kao u drugome dijelu utakmice s Lyonom.

Teško je živjeti s tom užasavajućom aureolom, svakodnevica kao iz horror filma.

- Je, sigurno, za mene je ovo najtužniji dan u Dinamovoj povijesti. Gubili smo i mi, ali nikad na ovakav način - zaključuje Čerča retoričkim pitanjem: - Pitam se, igraju li igrači danas samo zbog novca? A gdje je ljubav? Čast izuzecima, ali ovoj momčadi nedostaje ljubavi prema klubu...

Prošla su duga desetljeća otkada je Edin Mujčin (41) s generacijom genijalaca u Maksimir doveo Ligu prvaka. Ali u konkurenciji Manchester Uniteda, Porta, Marseillea, Ajaxa... Dinamo nije dobivao takve teške, zvučne pljuske.

- Mi smo ipak bili snažnija momčad, koliko se god to nekome sviđalo ili ne, nismo bili prolaznici, bili u borbi za “nešto” do posljednjeg kola. A ovo... kao da nam je netko ugasio svjetlo.

Nitko nije, priča Edo, očekivao čuda, ali...

- Ovo nikako. Pogođen sam, jako, šetam ulicom, sjednem u kafić, svugdje je tema Dinamo. Hajdukovci se naslađuju, a mi tugujemo. Plasman u Ligu prvaka bio je golem uspjeh, koji, s tri mjeseca distance gledano, bolje da se nije niti dogodio. A Lyon je bio tek konačni čavao u lijesu kojega se moglo očekivati. OK, nisam očekivao ogromnih sedam komada, ali nikad se ništa ne mijenja; tri-četiri loše partije bez pobjede unesu strašan nemir, kojeg se Dinamo nikada nije znao riješiti...

U kome je problem, je li trener baš za sve kriv?

- Nikako, iako je Kruno imao grešaka koje je morao priznati da bude i postane još veći trener.

Za kraj - mangup. Ali ta neka manguparija silno nedostaje ovoj momčadi. Silvio Marić (36) jučer još uvijek nije mogao doći sebi.

- Iskreno, mislio sam 0:3, 0:4, ali 1:7... to je nerealno, puno previše. Nije sramota izgubiti, dogodi se, pa dobio sam s Panathinaikosom od Manchester Uniteda pet komada, i nisam se s loptom sastao, ali primiti sedam komada kod kuće... e to je fakat previše. Jednom riječju - katastrofa - završio je raport Marić s otužnog i osramoćenog planeta Dinamo.