Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius čvrsto nastavljaju zacrtanim putem. Nije lako smijeniti trenera koji te s ruba provalije izvede u Europu. Nije lako smijeniti trenera kojeg svlačionica voli, koja s njim "uživa raditi", kako je istaknuo kapetan Lovro Kalinić. Mnogi su trenirali Kalinića, a ne sjećamo se da je nekoga tako hvalio...
Paolo Tramezzani je trener koji očito zna raditi svoj posao. Međutim, ima 50 godina, a 24 utakmice koliko je vodio Hajduk drugi mu je doseg karijere. Samo je APOEL vodio više (31) puta. Na trećem mjestu je Lugano kojeg je vodio u 18 utakmica. Još kad je dolazio pratio ga je glas trenera koji ne zna za pravi suživot s klubom koji ga plaća. U Splitu je samo potvrdio da to nisu puke glasine, nego da u njegovom trenerskom kodu postoji problem. Kojeg se očito ne može riješiti.
Pa u Puli ne uvede ni jednu zamjenu, jer mu je netko rekao da je u utakmici protiv Slaven Belupa (2:2) možda krivo mijenjao. Tri kola kasnije nasred Maksimira presretan uzima Kastratijev dres. Ne albanske reprezentacije u kojoj je bio dio stožera, nego Dinama, najvećeg sportskog rivala u povijesti Hajduka. Ne sjećamo se takve scene bilo gdje na svijetu. Da bi sve kulminiralo u utakmici protiv Rijeke u kojoj se pojavio u Adidas jakni, iako je Macron Hajdukov sponzor. Nezapamćeno u modernom nogometu. I jako je mali broj klubova u Europi koji bi mu takav 'gaf' oprostili. Naravno da mu ni Jakobušić nije oprostio...
Što je Talijana motiviralo da na takav način prkosi i šteti klubu zna samo on, možda znaju i Jakobušić ili Nikoličius, ali logično je pretpostaviti da mu je već tada bilo jasno da Hajduk ne misli aktivirati njegov ugovor za sljedeću sezonu. Pa mu je krv pomiješana s bijesom udarila u glavu. Što na koncu najviše šteti njemu.
Je li Tramezzani s učinkom na terenu zaslužio produženje ugovora? Rezultatski je već njegov učinak bio na rubu. U Kupu je Hajduk pregažen od Gorice (3:0), a već je Talijan bio dva mjeseca na Poljudu, vodio je prije toga 10 utakmica. Neki su ga tada branili tvrdeći da nije selektirao tu momčad te da je nije vodio ni na pripremama, ali ako nije bio kriv za poraze, zašto bi bio zaslužan za pobjede? Hajduk je s dobrim igrama i pobjedama zaredao u svibnju, nakon što je Tramezzani odustao od igre s tri stopera. Ne zato što je shvatio da treba nešto mijenjati nego zato što su Dimitrov i Mujakić bili izvan stroja, pa trećeg stopera doslovno nije imao. Baš kao što nije bilo ozlijeđenih Umuta i Diamantakosa pa je u vrhu napada napokon šansu dobio i Ljubičić. Kolo prije toga i Biuk, jer nije bilo Livaje.
Tramezzani je defenzivan trener, a Hajduk ne želi takvu igru. Ne žele je ni Jakobušić i Nikoličius. Oni žele trofeje i pobjede, hajdučki nogomet. S Tramezzanijem toga nema. kao ni strpljenja za mlade igrače. Biuk ga nije trebao, odmah je bio ponajbolji u momčadi, ali Biuk je jedan u pet godina. Posljednji takav bio je Nikola Vlašić. Ostale darovite igrače treba istrpjeti, što Tramezzani nije činio. Ni kod Teklića ni kod Ljubičića. Ali iskusnog Kačaniklića je čekao punih 11 utakmica da bi u 12. protiv Rijeke na Poljudu napokon bio u dobrom izdanju. Da je Teklić dobio 11 utakmica u nizu, tko zna gdje bi bio danas. Ili gdje bi s takvom prilikom bio Ljubičić? Umut nije zabio u zadnjih osam utakmica, ali bio je nedodirljiv u napadu. OK, Umut je puno radio za momčad, ali centarfor bi trebao nešto i zabiti.
Sve su to Jakobušić i Nikoličius gledali pažljivije nego svi mi. Oni su ti koji najviše ovise o radu trenera. Napokon, Tramezzaniju su dali 24 utakmice da ih uvjeri kako je on taj. I nisu uspjeli. A predsjednik koji sumnja u trenera može napraviti samo jedno. Smijeniti ga...
E sada, koga Jakobušić i Nikoličius mogu dovesti? Nekog novog Tramezzanija nema smisla. Traži se trener koji će disati zajedno klubom kako bi ostvarili ono što Hajduk treba. A Hajduk treba i rezultate i mlade igrače. Što je u nogometu jako teško izvesti, posebno kad još imaš i jako ograničene budžete. I iziskuje jako puno žrtve i strpljenja.
Novi trener će usprkos svemu ponovno biti stranac. Što nikako nije bila Jakobušićeva izvorna ideja, ali sve domaće opcije (Bilić, Jurić, Leko...) su neostvarive. Kako pronaći stranca koji će disati na hajdučki način? Koji bi sljedeće tri ili četiri godine trebao provesti na Poljudu, jer za sve treba kontinuitet. Taj bi trebao biti prepun energije, motiva, dakako i znanja. I imati onu iskru u očima, jer imaju je i Jakobušić i Nikoličius. Bez te iskre željenog rezultata neće biti.
Je li moguće dovesti takvog trenera u Hajduk? Je li moguće dovesti takvog trenera u HNL? Povijest naše lige ne nudi takve primjere. Matjaž Kek nije bio stranac u Rijeci... Stranac je onaj koji ne poznaje naš jezik, kulturu, običaje, a sve je to važno u zidanju uspjeha i zajedničke priče.
Zato će biti iznimno zanimljivo vidjeti sljedeći odabir tandema Jakobušić - Nikoličius. Jose Gomes (50) - s kojim su se očito našli na razgovoru - na trenerskoj je sceni od 2012. U tih devet godina promijenio je devet klubova u sedam država. Što baš i ne zvuči obećavajuće kad tražiš trenera na duže staze. Vrti se i priča da traži previše novca. U nju nekako ne vjerujem, jer ako Jakobušić i Nikoličius u njemu pronađu trenera kakvog doista žele, pa još s iskrom u očima, onda novac neće biti problem...