U proteklih 110 godina postojanja, rođendan Bijelih"je 13. veljače 1911., dres Hajduka nosili su brojni igrači, momčad vodili mnogi treneri, bilo je na tisuće funkcionara, figurativno rečeno "mali milijun" navijača…No, jedan je Ivan Katalinić, najtrofejniji hajdukovac, koji je kao igrač i trener sudjelovao u osvajanju čak 22 naslova, i to osam prvenstava, deset Kupova i tri Superkupa.
Katalinić duže vrijeme ne ide na Poljud, osim u nekim prilikama kada se odaju posebne počasti pojedinim veteranima, uglavnom u času njihova odlaska. Evo, petu godinu ne pohodi utakmice svojeg kluba, tu i tamo pogleda poneki televizijski prijenos. Katalinić ne krije svoj revolt na način kako se posljednjih godina vodeći ljudi Hajduka ponašaju prema veteranima, tako da nije jedini koji ne zalazi na Poljud, niti uživo gleda "bijele", kao ni, primjerice, Ivan Buljan, Ivica Šurjak, Dražen Mužinić, Ivan Pudar i mnogi drugi.
- Molim te, nemojmo razvlačiti priču o razlozima mojih nedolazaka na utakmice, niti želim komentirati događanja u klubu tijekom posljednjih godina. Pogotovo se ne želim upuštati u analizu aktualnog prvenstva.
Vrijeme je proslave 110. rođendana, pa je tako tema razgovora karijera Ivana Katalinića kao vratara i trenera Hajduka, uz napomenu da je čuvao vrata engleskog premijerligaša Southamptona, te da je bio trener još devet hrvatskih i deset inozemnih klubova.
Onda, živite od uspomena?
- Kao i ogromna armija navijača Hajduka, ostala su nam lijepa sjećanja. Netko je kazao da tko ima dobru memoriju, ustvari ima sposobnost ponovnog doživljavanja prošlih događaja. Živim mirno, bez stresa, toga je bilo napretek u karijeri igrača, odnosno trenera.
Najveći stres?
- Flegmatična sam faca, zarana sam naučio da od nerviranja, odnosno od padanja u stresne situacije, nema koristi. U životu sam bio strpljiv, nikada nisam tražio nešto preko reda, čekao sam da na mene dođe "mac", kako mi to kažemo u Dalmaciji. Kada sam došao u Hajduk 1970., Ante Biće Mladinić rekao mi je - "Moraš čekati da te dođe red, najmanje dvije, tri godine". I to sam iskoristio, naporno trenirao, godinama se vozio autobusom iz Trogira na trening.
Tko vas je otkrio, doveo u Hajduk?
- Bio sam u Makarskoj kao član amaterske reprezentacije Hrvatske, na jednom treningu igrači mlade reprezentacije Jugoslavije nisu mi mogli zabiti gol. Šutirali su iz svih pozicija, uzastopno, ja sam sve kupio, dok nisam puka‘… Vlatko Marković pozvao me da pređem u Zagreb, a moj stric Marin napisao je, u međuvremenu, pismo Miljanu Miljaniću. I Miljan se raspitao o meni, poručio je dođem u Beograd. Moj stric otišao je u Hajduk, predsjedniku Kiriginu pokazao Miljanićevo pismo, i ja sam odmah dobio status trećeg vratara. Kroz treninge su vidjeli moje mogućnosti, potpisao sam prvi ugovor na četiri godine…
Ispada da niste gubili vrijeme, trenirali ste i čekali svoju priliku?
- Vladimir Beara, veliki Vladimir, procijenio je moje kapacitete, on me sve naučio, nadogradio moj talent, kasnije je to održavao Vojo Kačić. Beara mi je objasnio što je to korak, što iskorak, kad ruka ide ovdje, kad ondje, posebno kako čitati šutove. Eto, današnjim vratarima, i to najboljima, fali tehnike, ali ne bih sad o tome.
Načekali ste se dok niste zasjeli na branku Hajduka?
- Vukčević je bio prvi vratar, rezervni Sirković, ja treći. Kad je Vukčević otišao u Francusku, bio sam drugi, ali je doveden Rizah Mešković, i ja sam ostao rezerva. Uskakao sam, branio nešto, onda postao prvi vratar, potpisao novi ugovor, opet na četiri godine.
Što vam je to značilo, koliko ste dobili za potpis?
- Ma koga je bilo briga za novce… Najvažnije mi je bilo dobiti stan. Mi smo, mislim na prvu momčad Hajduka, u tom desetljeću od 1970. do 1980. bili najjači, najbolji… Bilo je i kriznih perioda, ali bili smo klapa, prava momčad, znali smo to prebroditi. U nekim situacijama slabo bismo igrali, znali izgubiti utakmicu, ali nismo bili tužni, žalosni, nego ljuti i automatski motivirani.
Najteži dani?
- A što drugo, nego kad su nam ukrali prvenstvo 1976. Bilo je skandalozno koliko je sudac Maksimović produžio utakmicu u Ljubljani. Tamo su čekali da mi završimo susret na Karaburmi protiv Beograda, pa kad su čuli da je ostalo 1-1, onda su ovi iz Olimpije pustili Bjekovića da im zabije gol.
A najdraži?
- Hajduk je tih godina bio kaznena ekspedicija, posebno dok nas je vodio Tomislav Ivić. Sjetim se često utakmice na stadionu JNA protiv Partizana, naše pobjede od 6-1. Mi smo u hotelu "Jugoslavija" imali uobičajeni sastanak, Ivić je izdiktirao momčad, ali je pred stadionom skočio, rekao je: "Ajmo brzo u svlačionicu, predomislio sam se…". I tamo je objasnio trik, počeli smo u jednom rasporedu, uobičajenom, pa je nakon deset minuta izvrtio uloge, i mi smo uništili Partizan. Sada bi mi trebala ploča i kreda da vam nacrtam što se dogodilo… Čini se jednostavno, Partizan je igrao obranu na čovjeka, tako su slijedili svaki svog igrača, i mi smo ih rasturili.
Vaša najbolja, nezaboravna utakmica?
- Protiv Crvene zvezde iz 1975., dobili smo ih 1-0, gol Jerkovića u 3. minuti. Ajde da budem i prepotentan, ali uistinu sam čuda radio. Govorilo se da sam branio kao Beara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....