Pritisak. Stalno slušamo o tome kako igrače Hajduka sputavaju velika očekivanja. Kada je bio trener Lugana, strateg „bijelih” Paolo Tramezzani igrače je nakon jednog poraza odveo u šest ujutro u lokalnu tvornicu, da vide kako je ljudima kojima je zaista teško u životu. Bilo je nakon Lokomotive već pitanja Tramezzaniju u tom pravcu, u smjeru tvornice. No, Talijan poziva na strpljenje. Po društvenim mrežama se zaziva i da tamo „bijeli” odrade smjenu, ali to bi bilo ruganje s radnicima, sirotinjom. Baš zato ovo pišem nakon pobjede, da se ne shvati pogrešno kao nekakav apel Tramezzaniju za akciju, piše Frane Vulas sa Slobodne Dalmacije.
Pritisak? Pod pritiskom su liječnici, sestre, recimo covid odjela kojima ljudi svakodnevno umiru na rukama. A mnogima ne mogu pomoći. Pod pritiskom su svi teško bolesni pacijenti, oni koji (o)čekuju moguće teške dijagnoze... Ali, odlazak tamo, da je i moguć, bio bi još veće ruganje s ljudskim sudbinama.
Pritisak? Kakav je onda pritisak na recimo igračima Istre čija svaka pogreška može klub stajati ispadanja? Ma kakav pritisak! Vjerojatno nikada nije bilo lakše biti igrač Hajduka. Nekad su navijači, javnost tražili od igrača Hajduka borbu za naslov prvaka. Odavno je više ne traže. Nekada su tražili borbu za vrh. Više niti to ne očekuju. Donedavno je i izlaz u Europu bio nešto normalno. Ove sezone više niti to gotovo nitko ne očekuje. Sada nakon pobjede nad Istrom nema ni nekog posebnog pritiska oko ostanka. Nitko više baš ništa ne očekuje od igrača Hajduka. Ma niti da zabiju penal! Svi su više rezignirani.
Momci, mladi ste, zdravi ste, radite najljepši posao na svijetu. Stotine tisuća, ne samo navijača Hajduka, dalo bi sve da su na vašem mjestu. I za to ste jako dobro plaćeni. Dosta više alibi priča o pritisku. Igrajte nogomet, za sve ovo drugo navedeno to je samo igra.