Prije točno pet godina riječki je prvoligaš odigrao utakmicu koja je uvelike promijenila noviju klupsku povijest i nedvojbeno utjecala na sve što se dogodilo nakon tog 29. kolovoza 2013. godine. Igrala se 93. minuta na Mercedes Benz Areni u Stuttgartu kada je Rijeka domaćinu prodala mat u tri poteza. U jeku pritiska renomiranog bundesligaša Škarabot je glavom izbio loptu nakon kornera domaćina, Močinić je oteo neopreznom Traoreu, a Mujanović postigao, kako je tada rekao komentator utakmice Viki Ivanović, najveći pogodak u povijesti Rijeke.
Padali prvaci Europe
Nije Mujanovićev pogodak donio Rijeci trofej koji nije imala u svojim vitrinama, nije ni srušio najvećeg suparnika u klupskoj povijesti, jer Bijeli su i prije i nakon te utakmice pobjeđivali bivše prvake Europe (Real, Milan, Feyenoord, C. zvezda), ali je zauvijek promijenio budućnost riječkog nogometa i izravno utjecao na ono što se dogodilo u proteklih pet godina.
Nikada nećemo znati što bi bilo da je ta utakmica otišla u produžetke ili da je Rijeka ostala u predvorju grupne faze Europske lige, ali znamo u kakav je klub Rijeka izrasla u ovih pet godina. Ambicije i očekivanja preko noći su odletjeli u nebo, Bijeli su u nešto više od godinu dana prošli put od borbe za ostanak do igranja protiv suparnika kakvi su Stuttgart, Lyon ili Betis i, što je još važnije, počeli su postavljati temelje momčadi koja će osvojiti naslov prvaka i ozbiljno se potući za mjesto među nogometnom elitom Starog kontinenta.
Izgrađen kamp
Poseban je naglasak na to da su “počeli postavljati temelje”; proces stvaranja Rijeke koja se do kraja borila (i izborila) za naslov prvaka trajao je nekoliko sezona, bilo je uspona i padova, bolnih poraza i razočaranja, promijenilo se nešto igrača, ali Rijeka je ostvarila ono što je od dolaska Damira Miškovića na čelo kluba bio prvi, jedini i najvažniji cilj - popela se na hrvatski tron.
Rijeka je prema aktualnom trenutku počela koračati otprilike šest mjeseci nakon najvećeg uspjeha u klupskoj povijesti, klub je iz ruku Social Sporta prešao u ruke obitelji Mišković (Grad Rijeka zadržao je svojih 30% dionica, ali nikad nije 5% ponudio navijačima, kako je obećano prilikom procesa privatizacije), a nakon osipanja šampionske momčadi i bez financijskog zaleđa, koje je, pogotovo u prve tri godine, davala nizozemska fondacija, Rijeka je ostala u raskoraku između želja i realnih mogućnosti. Ili da se malo grublje izrazimo, Rijeka je postala talac svojih uspjeha jer se odjednom ništa osim naslova prvaka ili ozbiljne borbe za njega (i europske jeseni) nije priznavalo, a mogućnosti ulaganja u momčad više nisu bili isti kao prethodnih godina.
I dok je euforija za navijače normalna pojava, puno je veći problem što je i komunikacija vodećih ljudi u klubu išla tim smjerom, iako su se prošla zima, pa i ovo ljeto činili kao idealna prilika da se podvuče crta i ispočetka počne krug koji je započeo Stuttgartom, a zatvorio se osvajanjem dvostruke krune protiv Dinama. S bitnom razlikom da je u međuvremenu izgrađen trening-kamp (zahvaljujući Miškoviću, koji je prepoznao važnost infrastrukture i pronašao kreditore) i da je Rijeka kroz pet godina dobila iskustvo igranja velikih utakmica i osvajanja trofeja, što su bitni faktori da se jednog dana napravi još i korak više.
Slaba izdanja konkurencije proljetos (prije svih Dinama i Hajduka) i Rijeka koja je velik dio utakmica odigrala na visokoj razini, pritom skupila najveći broj bodova u tom dijelu sezone, malo su iskrivili sliku o momčadi za koju se uoči nove sezone govorilo da ima kvalitetu za napad na naslov prvaka, a pritom je ostala bez Filipa Bradarića, koji je bio jedan od ključnih kotačića šampionske Rijeke. Nije Bradarić odigrao proljeće za pamćenje, ali je stavom, gardom i karakterom jako puno značio na travnjaku i u svlačionici.
Uteg očekivanja
Koliko god to bilo teško priznati ili prihvatiti, aktualna momčad Rijeke nema stav, gard, karakter, na kraju, vjerojatno, ni kvalitetu, da već sada ozbiljno zaprijeti Dinamu u njegovoj namjeri da obrani naslov prvaka, ali definitivno ima igrače koji moraju moći proći u play-off Europske lige protiv Sarpsborga i izgledati kao momčad protiv Istre 1961. Rijeka sigurno ima dobre igrače, darovite pojedince među kojima su neki koji će sigurno jednog dana zaigrati u renomiranim europskim klubovima, ali nema klase (Bradarić, Andrijašević, Mišić, Gavranović, Ristovski, Vešović…) s kojom i svi ostali igrači izgledaju puno bolje. Bez novca, koji je u datom trenutku omogućio Rijeci igračku kvalitetu koja je donijela rezultatski iskorak, nova generacija koja će zaprijetiti ili prekinuti Dinamovu dominaciju u HNL-u neće doći preko noći.
Iako je u sezoni Stuttgarta (2013/14), pa i onoj nakon (2014/15) Rijeka na papiru imala puno jaču momčad nego danas, klupski čelnici (čitaj: predsjednik Mišković) ni u jednom trenutku nisu govorili o naslovu prvaka ili fantastičnim igračima koji sjede na klupi ili na tribini. Na Kantridi su tada pomalo dosadno ponavljali da je cilj samo izboriti Europu, čime darovita momčad nije imala uteg velikih očekivanja.
Naravno da je prirodno i ljudski stremiti najvišim ciljevima, ali u situaciji u kojoj se Rijeka nalazi danas, kada živi isključivo od novca koji sama zaradi, silno je potrebna i doza objektivnosti u procjeni. I dok navijači, koje nose emocije, imaju pravo sanjati i maštati, klupski bi čelnici morali (p)ostati racionalni u procjenama i barem tako treneru i svlačionici osigurati mir.