Već 5-6 godina u nas vrti se medijska i institucionalna mantra o rekonstruiranim travnjacima Prve HNL. Novi hibridni travnjaci su doista doprinijeli poboljšanju kvalitete igre, kudikamo ugodnijem dojmu vizura, te smanjivanju ozljeda. No, vjerojatno su mnogi primijetili, budući da je vizualno očito, pogoršanje kvalitete travnjaka Prve HNL. Krenimo opet od pozitivnog konteksta da bismo objasnili natruhe tog negativnog...
Prvi travnjak moderne generacije mješavine prirodne i umjetne trave izgradila je Rijeka. Od prvog dana Rujevice glavni teren djelovao je kao da je umjetan. Toliko je bio ravan, zelen i brzog protoka lopte. Općenito cijeli kompleks Rujevice djeluje europski dojmljiv, kako u konceptu stadion - kamp, tako i u kvaliteti sadržaja, pa se čini nedovoljno istican kao primjer.
Oduševljenje aktera
Vraćam se terenu, za kojeg svi akteri HNL-a, ali i reprezentativnog okruženja ponavljaju - fantastičan! Postavljen 2015. godine u idućih pet godina djelovao je savršen, da bi odjednom slika s Rujevice nudila prorijeđenost trave, neravnine i lošije ugođaje. Travnjaci su ograničenog vijeka trajanja. Takvi kao na Rujevici, ovisno o eksploatiranosti, traju 5-7 sezona. Zato je Rijeka, logično, lani zamijenila travnjak. Postavljena je nova generacija (šesta) mješavine prirodne i umjetne trave, uz primjenu mješavine pamuka, za koju stručnjaci tvrde da pospješuje rast prirodne trave i drenažu. Kako god, Rujevica je opet, bez konkurencije, najbolji i vizualno najljepši travnjak HNL-a...
Zašto na drugim stadionima, gdje su se rekonstrukcije obavljene poslije Rujevice, travnjaci izgledaju lošije (rjeđa trava, žute mrlje, neravnine...)? Ima li ekipa na Rujevici neki drugi recept ili jednostavno učinkovitije koristi i potom brižljivo održava travnate plohe?
Na to pitanje trebaju odgovoriti stručnjaci i upućeni u projekt rekonstrukcija terena, ali jasno je da će se obnova igrališta morati opet dogoditi. Hibridni tereni nisu trajno rješenje, kao što to nisu ni umjetni travnjaci. Potonji se također moraju kvalitetno održavati, stalno “češljati” nakon korištenja, te polijevati prije uporabe. Malo tko to radi, pa stalno raubanje pretvori plohu u tvrdu, zakrpanu i vrlo riskantnu površinu za igrače. Primjerice u Puli, na pomoćnom Drosine, ta ploha nije zamijenjena 11 godina i već je zbog pukotina u terenu, zakrpa i dotrajalosti strukture travnjaka, izazvala brojne ozljede mladih igrača...
Život s nogometnom infrastrukturom u Hrvatskoj je od pamtivijeka slika s greškom. Stadioni iz sredine prošlog stoljeća, osnovni sadržaji na razini prvobitne zajednice, a prateća infrastruktura (pomoćni tereni) oda improvizaciji i nefunkcionalnosti. U standardu promišljanja društvene zajednice svaka priča o stadionima djeluje kao verbalni delikt i atak na zdravi razum. Neovisno od toga što suvremenost odaje kako svaka država koja drži do sebe ima (i) moderne nogometne arene, kod nas je uopćeni stav da društvo ima preče interese. To se generalno može prihvatiti, ali ne logika da su ti (ne)prioriteti za sport beskrajni. Upravo taj inicijalno anti stav predstavlja ključan problem siromaštva sportske infrastrukture jer načina financiranja objekata, kako ukazuju iskustva velikih i manjih, naprednih i manje bogatih, nogometno više ili manje uspješnih, ima brojnih.
Jedan nam dolazi iz zemlje gdje su ulaganja zaustavljena u završnici prošlog stoljeća, prioritetno zato što je birokracija postavila brojne prepreke gradnji. Italija je primjer nogometne zemlje koja je zaostala u modernizaciji objekata, što je nelogičnost koja dolazi do izražaja posljednjih par godina iz dva osnovna razloga. Prvo je autsajderska pozicija u kandidiranju za velika natjecanja, a drugo je pritisak stranih ulagača. Primjetna najezda investicijskih fondova u europski nogomet, a pogotovo u Italiji, među inim se objašnjava da je potaknuta ključnim biznisom, a to je klupski stadion. To je osnova za stvaranje profita i nije čudno da svi Amerikanci u Italiji vode borbu s državnom administracijom da im se dozvoli privatna gradnja uz nužne olakšice. Trenutno postoje samo četiri stadiona moderne generacije i to u Reggio Emiliji, Bergamu, Udinama i Torinu. I slučajno ili ne, imaju i najveće prihode iz stavke “stadion”. I američki vlasnik Fiorentine, kao oni iz Rome, Bologne, Cesene, Milana i drugih gradova, traži put za investiciju. No, godinama Commisso ne uspijeva, iako ima kapital. Sada je Grad Firenca preuzeo inicijativu i osigurava javni novac za rekonstrukciju stadiona Franchi. I zamislite, novac će dijelom doći iz EU Next Generation, sredstava u okviru Plana oporavka i otpornosti (Italija dobila 195 milijardi eura, uz kohezijski fond još 30).
Poticaj za reakciju
Formalno će 95 milijuna eura za stadion izdvojiti Ministarstvo kulture, zaduženo za financiranje revitalizacije odabranih povijesnih dobara, koji će imati i socijalni doprinos (veliki Park). Franchi je izgrađen 1931. godine, te je prošao taj filter vrednovanja.
S obzirom na starost naših nogometnih objekata, redom povijesnih “znamenitosti”, možda je to dobar poticaj za reakciju. Iako se čini znanstvenom fantastikom da bi nešto u nogomet po hrvatskoj (društvenoj) kulturi bilo uopće pozitivno tretirano, a kamoli podržano. Uostalom, odnosi financiranja kulture i sporta su kao priča o pokrivanju troška za velike i male dečke, iako po medijskim tutnjavinama ispada obrnuto. Da je sport skuplji i oduzima kulturi...